Arhiv tekstova

Mata Barišić, rođen 2. listopada 1949. godine u Gibarcu, dijete je srijemsko-bunjevačkog braka. Otac Josip je Gibarčanin, kao i njegovi pradjedovi koji su se stoljećima u tamo rađali i umirali, dok je majka Stajka, rođena Pozderović, iz Tavankuta.

Djetinjstvo i ranu mladost Mata je proveo u Gibarcu, malom pitomom selu na blagim padinama Fruške gore, koje je prvi put zabilježeno još davne 1332. godine kada je imalo i svoju župu, a razvija se tek početkom 18. stoljeća, uz stari rimski put Mursa-Sirmium, odnosno Osijek–Srijemska Mitrovica. 

»I danas mi srce zaigra kada se sjetim Gibarca i naše rodne kuće ispunjene dječjom vikom i radosnim smijehom. Nažalost, vrijeme je neumitno odnijelo sretno djetinjstvo i ljepotu  toplog roditeljskog doma. I danas često uhvatim sebe kako u mislima tražim izgubljeno srce i dio sebe što su mi nepovratno uzeli vrtlozi sudbine, srce koje je bilo sretno u malim običnim stvarima i radostima koje kroz cijeli život blistaju zvjezdanim sjajem«, sjetno nam kaže Mata lutajući mislima svojim djetinjstvom i širokim prostranstvima Srijema. 

ŠID-ILOK-ŠID: Nakon osnovne škole završene u rodnom mjestu i srednje škole za stolara, završene 1967. godine u Šidu, Mata »trbuhom za kruhom« odlazi u Rijeku gdje dobiva svoj prvi posao u životu. U Rijeci je proveo nešto više od godinu dana, a zatim odlazi u Ajdovščinu na odsluženje vojnog roka. Poslije vojske privremeno se vraća u Gibarac, da bi već 1970. godine otišao u Ilok, u kojem se zapošljava u tvornici namještaja »Zvijezda«, koja je u to vrijeme bila poznata po izuzetno kvalitetnom namještaju. U najistočnijem gradu Hrvatske proveo je punih pet godina, a nakon ženidbe svojom sumještankom Katicom Fišer vraća se u Gibarac. Kako je Mata tih godina nakon uplovljavanja u bračne vode uspio naći posao u Šidu, a supruga mu je već godinama bila poslovođa u jednoj šidskoj kemijskoj čistionici, bračni par Barišić kupuje stan i trajno se naseljava u Šidu. Uskoro im se rađaju i kćeri Ana i Ivana. 

»Sve je išlo svojim normalnim tijekom. Radili smo, zdravlje nas je služilo, a djeca su bila sretna i dobro učila. Starija kći Ana upisala je 1990. godine građevinski fakultet i preselila se u Osijek«, kaže Mata i dodaje kako se tih kasnih osamdesetih godina politička situacija počela komplicirati, a početkom devedesetih u Gibarcu je već bilo neizdrživo.

ODLAZAK U OSIJEK: »Uz stalne prijetnje, vrijeđanje po nacionalnoj osnovi, stvari su eskalirale tučnjavom Gibarčana po njihovim voćnjacima i bacanjem bombi pod kombajne. U ljude se uvukao strah i počeli su masovno odlaziti, a meni je problem bio što sam morao, pokraj naše, zamijeniti i imovinu moga oca te ženinih roditelja. Oca moje žene, Ivana Fišera, fizički su napali srpski ekstremisti te je morao pobjeći ‘glavom bez obzira’, a nama je poručio da se više ne vraća, makar mu sve propalo«, sjeća se Mata koji je s obitelji preselio u Osijek u prosincu 1994. godine. »Premda smo bili u vrlo teškoj situaciji, jer smo se pokraj tolikih godina ponovno našli na  početku, bez posla i prijatelja, a s gorkim okusom progonstva, bili smo ipak sretni jer smo vidjeli kako su naša djeca sretna, da su ponovno zajedno i žive bez straha«, sjeća se tih olovnih godina naš sugovornik. Danas Mata Barišić radi u jednoj privatnoj tvrtki kao stolar-parketar, supruga Katica je zaposlena kao pomoćna kuharica, starija kći Ana je nakon diplome odmah našla posao u struci, a mlađa Ivana, koja je također završila građevinski fakultet, ostala je raditi na fakultetu kao asistentica.  

UDUGA GIBARČANA: »Prije dvanaest godina, na blagdan Sveta tri kralja, sastali smo se u Osijeku, u maloj dvorani u Retfali, nas petnaestorica Gibarčana, kako bismo uobličili ideju utemeljenja Udruge Gibarčana, a prvi je naš skup održan u Poganovcima, prije poklada 1996. godine«, prisjetio se početaka Udruge Mata Barišić, jedan od njenih osnivača i »vječiti« dopredsjednik te dodao kako su Gibarčani smogli snage i, bez obzira na sve nepravde koje su ih zadesile, osnovali ovu udrugu s ciljem okupljanja i druženja te čuvanja sjećanja na svoj rodni kraj. »Organizirali smo se kako bismo svjedočili o ustrajnosti i vitalnosti srijemskog čovjeka koji je i u teškim i burnim vremenima pronalazio snagu da čuva, stvara i drugima pokazuje svu ljepotu svoje duhovne i kulturne baštine. Kasnije smo osnovali i naš nogometni klub »’Gibarac’ 95«, a potom i naše folklorno društvo koje je svojim nastupima na svim većim manifestacijama te vrste pronosilo ljepotu naših narodnih običaja i naše tradicije«, kaže Mata Barišić  i za kraj našeg razgovora dodaje kako je čuvanje vlastitog identiteta njihova temeljna zadaća i garancija vlastitog postojanja.