Arhiv tekstova

Još kao mlad svećenik divio sam se varaždinskom župniku, kapucinu, ocu Boni Šagi-Buniću. To je brat velikog teologa, pokojnoga Tomislava. Ovih dana sam naišao na neke svoje bilješke o razgovoru s njime o obitelji i njenoj funkciji, što želim s vama podijeliti, jer se nalazimo još uvijek na početku »zahuktavanja« školske godine. 

Koje su glavne crte kršćanske prakse s obzirom na obitelj, koje je sada mjesto obitelji u onome što Crkva čini – dakle, u crkvenome izvršavanju poslanja? Obite­lji koje svoju obiteljsku stvarnost žive u vjeri, osnovna su zajednica u Crkvi, kako to Drugi vatikanski koncil kaže – one su »Ecclesia domestica« – domaća Crkva, a koje su postignule osnovnu crkvenu svijest, postale su i subjektom u Crkvi. Zato bi na njih trebalo sve više prenositi ono što nitko drugi ne može tako dobro učiniti. To je prije svega onaj početni odgoj djece u vjeri. 

SAKRAMENTALNA MILOST: Kod nas se u Cr­kvi, zbog mnogih okolnosti održao i još se u nekoj mjeri dalje razvija dušobrižnički paternalizam prema obitelji, previše se docira, paternalizira obitelj. Mislim da bi, imajući u vi­du budućnost, trebalo stvarati ozračje kako bi obitelji preuzele više odgovornosti za ono što one doista mogu najbolje razumjeti. Supruzi bi sami morali svoju si­tuaciju proučavati, pomagati jedni drugima, proživljavati je u svjetlu vjere. Duh Sveti koji djeluje u sakramentima daje im po sakramentu ženidbe i milost za to. Roditelji bi to morali u sebi aktivirati, raspiriti tu sakramentalnu milost što su je primili. Sakramentalnost bračnoga života je trajna. Ona je i u smjeru stvaranja šire obitelji (ljudskoga zajedništva) i izvršavanja zadaća što ih obitelj ima u ljudskome društvu i u Crkvi. Duh Sveti ugrađuje bračno zajedništvo u obiteljsku zajednicu i u crkveno zajedništvo. Suradnjom s nadahnućima Duha obitelj doista postaje crkve­nom zajednicom. To je i njezin najneposredniji cilj, jer se time posvećuje i spaša­va. Crkvena je zajednica pak u slici hrama, gdje je Bog stalno prisutan. Tako je obitelj osobito teološko mjesto, mjesto susreta s Bogom po vjeri. 

ZADAĆA OBLIKOVANJA DRU-ŠTVA: Obitelj je i društveni subjekt. Obitelj bi također morala, kad bi se uspjela shvatiti kao subjekt i svjestan nosi­telj svoje funkcije u društvu, odigrati zadaću oblikovanja društva. Društvo je na­ime uvijek u dinamičnom rastu. Pod pojmom društva misli se više na razumsku tvorevinu, koja je u užoj vezi s čovjekovim umnim i duhovnim sposobnostima, a zajednice, kao što je obitelj, su više na bazi biološkoga elementa. Ivan Pavao II. kaže da je »društvo također povijesno i društveno utjelovljenje rada svih naraštaja«. Obitelj mora, ponajviše radi onoga što smo kazali o savezu generacija, aktivno utjecati na stvaranje društvenoga modela. Društva se zapravo, baš zbog toga što su produkt ljudske umne i druge djelatnosti, neprestano modeli­raju. Nemamo trajnoga društvenog modela. Društvo bi i u ovo vrijeme moralo za­dobivati mnogo više obiteljsku oznaku, ne u smislu rodovskome, plemenskome, etničkome, niti u smislu feudalnome, nego u smislu onoga što katolički socijalni nauk zove subjektivnošću društva, tj. da se u dovoljnoj mjeri uvažava dobro obitelji. 

AKTUALNO DRUŠTVO: Treba u aktualnom društvu postaviti pitanje – koliko je moguće da i gospodarstvo ponovno zadobije jasniji obiteljski značaj? Mi se, jasno, ne možemo vratiti npr. na Tomu Mora, koji je u svojoj Utopiji zamišljao da bi društvo trebalo bi­ti tako podređeno obitelji da bi se parlament sastojao od očeva i majki, ali možemo zahtijevati da društvo bude organizirano prvenstveno u korist i na cjelovito dobro čovjeka i njegove obitelji. Društvo mora imati i neku ingerenciju nad obitelji, jer ako bi neki roditelji, ili pojedini bračni partner zlorabio svoje naravno pravo, pa bi zanemarivao i zlorabio djecu i bračnoga druga, država i društvene institucije dužne su intervenirati za dobro osobe. Čini se da više nije moguće neko sasvim obiteljsko društvo koje bi bilo ustroje­no po načelu obiteljske zajednice, ali društvo mora biti tako građeno da cijeni obi­telj kao svoj naravni, ne samo biološki, nego i duhovno-moralni temelj. Vidite, ne­kad je feudalizam razvijao obitelj, jer su se po obiteljskome nasljedstvu stjecale društvene prednosti i prenosila vlast. Novi društveni sustavi, industrijalizacija, urbanizacija i sve što je s tim bilo povezano promijenilo je društvenu situaciju. Sa­da je, dakle, obitelj u drugim društvenim okolnostima. Njezina je funkcija sužena na ono najbitnije, ali ne smije prestati biti vrednota za koju se cijelo društvo zala­že. Treba, dakle, u oblikovanju društva ići za revalorizacijom obitelji i obiteljskih vrlina. 

U tome se pitanju mora založiti kršćanska obitelj, pojedinačno i udruženo unu­tar civilnoga društva. Tu sada naglašujem ovo »kršćanska«, koja ima neku višu motivaciju, jer je prožeta još i Božjim elementom, dobivenim po sakramentu. Ta­kva obitelj unosi u svjetovnu, društvenu sferu kršćanski duh. Stoga i danas u središtu pastorala Crkve je pastoral obitelji. Ovih dana se i naši biskupi obraćaju vjernicima. Na prvom mjestu ističu katehezu odraslih. Jasno, ta kateheza nije drugo nego sustavni rad s obiteljima upravo u tom smislu kršćanskih vrednota. Vraćamo se trajno onom sloganu: Obitelji, upoznaj svoje dostojanstvo!

g