Arhiv tekstova

Ove godine, u kojoj su objavljena čak tri njegova romana – »Duga senka svitanja« (MIR i Prometej, Novi Sad), »Velebitski orao« (Hrvatska riječ, Subotica) i »Rakova djeca« (Durieux, Hrvatska) – Tomislav Ketig proslavlja dva značajna jubileja – 75 godina života i 55 godina književnog stvaralaštva. 

Tim povodom, ujedno najavljujući subotičku promociju romana »Velebitski orao« i »Duga senka svitanja«, koja će se održati u utorak 25. rujna, razgovarali smo s ovim uglednim književnikom i enciklopedistom iz Novoga Sada. 

 

HR: Kako biste našim čitateljima ukratko pred-stavili roman »Velebitski orao«, koji će u utorak imati svoju subotičku promociju?         

»Velebitski orao« je priča o obitelji Novosel, koja započinje retrospektivno osamdesetih godina prošlog stoljeća u Americi razvodom sveučilišnog profesora Mirka Novosela i njegove supruge Dore, koja napušta muža i kćer Martinu radi karijere i vraća se u Beograd. Radnja romana počinje koncem stoljeća, kada je jugoslavenska ostavinska rasprava već dramatično i krvavo okončana. Martina dolazi svom djedu Krešimiru u posjet u Zagreb i tu počinje njezino traganje za osobnim identitetom. Druga usporedna linija priče je pristanak njezina djeda, svjetski uglednog znanstvenika, da objavi svoja sjećanja iz posljednjih desetljeća prošlog stoljeća, što izaziva burna reagiranja onih koji bi zarad novoizgrađenog političkog imidža htjeli da se prethodni dio njihove političke biografije izbriše i zaboravi. Oni brutalno nasrću na akademika Novosela i članove njegove obitelji... 

HR: Ove godine su Vam objavljeni i naslovi – »Duga senka svitanja«, knjiga koja je ovih dana promovirana u Novom Sada, te roman »Rakova djeca«, koji je ranije u ulomcima objavljen u »Kolu«, časopisu Matice hrvatske. Kojim se temama u njima bavite?

»Rakova djeca« je roman u kojemu sam kombinirao vlastita sjećanja iz djetinjstva i mladosti s kasnijim iskustvima i povijesnim faktima. To je priča o šestorici prijatelja čije se drugarstvo začelo u djetinjstvu tijekom Drugog svjetskog rata u Beloj Crkvi, varošici na jugoistoku Banata, gdje je ratna sudbina sastavila domorodce i izbjeglice. To neraskidivo prijateljstvo ostalo je sačuvano i kada su se nakon rata razišli, od Vojvodine do Bosne, Hrvatske, Slovenije, Njemačke i čak preko oceana, odoljevši svim dramatičnim kušnjama sve do nove krvave drame devedesetih godina.

»Duga senka svitanja« posvećena dominantno vojvođanskom miljeu, pisana na srpskom, upravo je objavljena u Novom Sadu i bit će također prezentirana 25. rujna u Subotici. Taj dvotomni roman povijesna je panorama o zbivanjima i ličnostima u Vojvodini, ali i šire u Habsburškoj imperiji i Europi druge polovice 18. i prve polovice 19. stoljeća, koju su recenzenti precizno definirali kao »Sagu o Vojvodini« i priču o tome kako je nastalo to multietničko društvo, kakvo imamo i danas, nažalost s izuzetkom Nijemaca, koje je odnio vihor osvete.

HR: Koliko pozornosti, prema Vašem mišljenju, javnost posvećuje sudbini podunavskih Švaba na ovim prostorima pred kraj Drugog svjetskog rata?

Ovo je bila tabu tema koja je nedavno otvorena i kojoj se posvećuje sve više pozornosti. U prilog tomu govori i formiranje Anketnog odbora u Skupštini Vojvodine za istraživanje stradanja stanovnika Vojvodine od 1941.-1945. Važno je naglasiti da se ovo pitanje predstavlja otvoreno, na miran način i bez strasti. Činjenice se proučavaju historiografski, tako da se uklapaju u cijelu povijesnu sliku tog poslijeratnog razdoblja. 

HR: Vratimo se Vašem književnom stvaralaštvu. Radite li trenutačno na nekom novom djelu?     

Dovršio sam jednu dužu poemu i radim na novom romanu.

HR: Pratite li aktualno književno stvaralaštvo vojvođanskih Hrvata? Kakvim Vam se ono čini?

Pratim ga kroz priloge u »Klasju naših ravni«. Zanimljivo je kao vrijedna slika o suvremenom životu Hrvata na vojvođanskom prostoru u interakcijama s ostalim stanovništvom, pri čemu se suživot često iskazuje kao jedna od dominanti.

HR: Cijeli radni vijek proveli ste u nakladništvu. S obzirom na Vaše ogromno iskustvo u ovoj oblasti, kakvom ocjenjujete nakladničku djelatnost NUI »Hrvatska riječ«, u okviru koje je, između ostalih naslova, objavljen i Vaš roman?  

NUI »Hrvatska riječ« čini hvalevrijedne poteze, objavljujući brojne naslove, unatoč teškoćama koje prate napose manje nakladnike.

HR: Imate hrvatsko, srpsko, njemačko i arumunjsko podrijetlo. Koliko se ono odražava u Vašim književnim djelima?

Moje višenacionalno podrijetlo, kakvo je mnogih ljudi na ovom prostranstvu, nedvojbeno je motivirajući činitelj, mada ne osobito bitan. Za moje stvaralaštvo daleko je bitnije moje osjećanje pripadnosti Srednjoj Europi u okviru osjećanja da sam građanin svijeta.

HR: Kroz bavljenje poviješću, u svojem se pisanju dotičete, već ranije spomenute, multietnične slike društva u Vojvodini. Prema Vašem mišljenju, koliko je od takve slike danas ostalo, ili je ona postala samo, najčešće političarskom, floskulom?

Multinacionalna slika Vojvodine je nesporna činjenica i danas, a bit će to i sutra. To što se ona u političkom kontekstu spominje bilo u pozitivnom, bilo u negativnom smislu tu činjenicu ne devalvira. Život je uvijek jači od politike.

HR: Do umirovljenja 1992. godine, bili ste glavni urednik redakcije Enciklopedije Jugoslavije za SAP Vojvodinu. Rad na drugom izdanju ove Enciklopedije, koji je započet 1980., ostao je nedovršen zbog rata na prostorima bivše SFRJ. Smatrate li kako ga ima smisla dovršavati?

Projekt Enciklopedije Jugoslavije nema smisla nastavljati, čak i ako bi nekomu to palo na pamet. Šesti svezak, koji je posljednji izišao, zapravo je opsežna monografija o Jugoslaviji do 1988. kada faktički počinje njezina dezintegracija. Novonastale države, koja intenzivnije, koja manje intenzivno, rade svoje enciklopedije i to je sasvim logičan nastavak tog znanstvenog posla.

HR: Godine 2001. dobili ste Oktobars-ku nagradu Novog Sada za višedecenijski stvaralački doprinos u kulturi i znanosti. Koliko Vam je ova nagrada osobno značila?

Oktobarska nagrada Novog Sada predstavlja za mene satisfakciju, koja mi je draga i govori mi kako sam dao skromni osobni prilog svjedočanstvu o društvu i vremenu u kojemu sam živio. Ali konačni sudac stiže kasnije. 

g