Arhiv tekstova

»Nekada je to bilo sve drugačije. Svaki domaćin je imao konje i nije bilo problema okupiti ih za svečanu povorku. A danas ima više traktora nego konja«, uzdahnuo je Vlatko Vojnić Purčar, organizator svečane povorke na Dužijanci na početku našeg razgovora. Ovo će biti osamnaesta godina kako je aktivan u organizaciji svečanog defilea kočija i konjanika na završenoj manifestaciji povodom završetka žetelačkih svečanosti, i dalje je pun entuzijazma u nastojanju da sve protekne u najboljem redu, ali se, nažalost, mora nositi i s brojnim objetivnim okolnostima koje nosi novo doba u kome živimo.

KONJI, NAŠI KONJI

 

»Kadgod su ljudi bili znatno više vezani za konje nego što su to danas. Manje je vremena, jer konj traži puno angažmana, manje je novca, a konji su skupi za držanje. Također, kako sam već kazao konj je nekad bio nasušna potreba za rad i bez njega se nije moglo, a danas je njegovo mjesto zauzeo traktor. Isto tako kao što se danas domaćini trude imati što bolji traktor nekada su se trudili imati što bolje i kvalitetnije konje. A znali su imati i dva, tri para konja, u zavisnosti koliko su veliki posjed imali. Onda je bilo lako raditi povorku za Dužijancu, jer onda su se mogli birati najljepši od najljepših konja s kojima će se izađi  pred javnost. Konji su bili kako mi kažemo udekani, bili su u radu i nije bilo nikakvih  problema. Danas mjesto njih rade traktori i ljudi koji ih drže imaju ih samo zato što ih vole. Isti je slučaj i kod mene, i sam imam par kobila, jedna je čista s papirima rase Nonius, a druga je obična. I one su mezimice, jer se zemlja više ne obrađuje s konjima. Ova starija je već sudjelovala u povorci, a moj sin Marko ju je jašio, noseći barjak i na Dječjoj Dužijanci i na natjecanju risara. Nažalost, niti za njih nemam dovoljno vremena, pa neće biti uključene u ovogodišnju povorku, ali srećom imam veliki ispust pa su barem slobodne pasti po cijeli dan na otvorenom«, iskren je naš sugovornik.

 

ORGANIZACIJA POVORKE

 

Na naše pitanje da nam pojasni kako praktično izgleda organizacija svečane povorke za Dužijancu Vlatko uz mali osmijeh spremno odgovara: »Angažman oko organizacije povorke i kontakata s ljudima koji se bave konjima jednostavno traje tijekom cijele godine. Jer mnoge su okolnosti s kojima se treba rukovoditi i nastojati ih držati pod kakvom takvom kontrolom, i ništa se ne može prepustiti slučaju. Primjerice baš danas idem na sprovod jednom našem konjaru i ostajemo bez jednog para konja na koje smo proteklih godina računali, a to se jednostavno mora nadoknaditi. Za kvalitetnu organizaciju jedne povorke potrebno je najmanje petnaest pari konja, da sjednu svi bandaši i bandašice te njihovi pratitelji i taj minimum se mora osigurati. Što u današnjim okolnostima postaje sve teže, dok je primjerice za jubilarnu 100 Dužijancu nedostajalo nekoliko parova da imamo isto toliku okruglu brojku konjskih zaprega.«

 

PRIPREMA KONJA

 

Na koji način se konji pripremaju za svečanu povorku i koje sve radnje prethode njihovom prikazivanju pred mnogobrojnom publikom na gradskim ulicama Subotice?

Jedan dan prije povorke je obvezno kupanje, čišćenje kopita i potkivanje ukoliko je potrebno. Na dan povorke konju se stavlja svečana oprema i sve što idu uz nju, ujutro rano pred polazak je timarenje. Moram istaknuti jednu činjenicu koju mnogi smetnu s uma, naši ljudi još uvijek idu tzv. pješice s konjima na svečanu povorku. To znači da umjesto automobilima i prikolicama, kako to u Hrvatskoj rade kada su u pitanju slične konjske povorke, naši ljudi  primjerice iz Bajmaka se kreću zorom u tri, pola četiri kako bi na vrijeme stigli do Subotice i priključili se svečanoj povorci. A onda usput moraju paziti da se konji ne oznoje, ne uprljaju i povrh svega ako je oblačno tijekom cijeloga puta strepiti da ne padne kiša. 

 

ZADOVOLJSTVO DOBRO OBAVLJENOG POSLA

 

Što za Vlatka Vojnić Purčara znači Dužijanca i organizacija svečane povorke o kojoj se brine već cijele jedno životno punoljetstvo, naš sugovornik nam priznaje:

»Najveće zadovoljstvo je meni osobno ujutro u devet i petnaest, na dan Dužijance, kada bandaš i bandašica nakon blagoslova izađu iz Kerske crkve (crkva sv. Roka op.a), kada je sve već namješteno na semaforu na Beogradskom putu i kad mogu kazati konjaniku koji predvodi kolonu da može krenuti. U gradu kada povorka kreće iz katedrale je već sve namešteno, ali u Keru uvijek postoji bojazan hoće li se svi koji su obećali pojaviti i zauzeti mjesta u povorci i hoći li imati dovoljno mjesta za sve bandaše i bandašice. Kad vidim da je sve u redu, svečana povorka može krenuti i moj posao organizacije je u velikoj mjeri uspješno završen«, nasmijao se još jednom Vlatko Vojnić Purčar. Organizacija još jedne svečane povorke je u punom tijeku i još treba raditi na njoj.