Arhiv tekstova

Serijal u kojemu su do sada iznijeti različiti stavovi o praksama i mogućnostima politika integracije i segregacije spram manjinskih grupa u multinacionalnoj državi, kakva je Srbija, nastavljamo razgovorom s novinarom, esejistom i urednikom časopisa Nova misao Mirkom Sebićem.

Postoji li u Srbiji visoka etnička distanca? Ako mislite da postoji, pogoduje li tome segregativni multikulturalizam koji je na djelu ili mislite da nije točno da je na djelu takav tip multikulturalizma?

Nisu mi poznata neka novija istraživanja o etničkoj distanci u Srbiji, ali sam svojevremeno bio upoznat s takvim istraživanjima koja su se radila u SFRJ i znam da je etnička distanca drastično rasla kako se približavao krvavi raspad te zemlje. To nam govori samo jedno: etničku distancu, kao i netrpeljivost, je moguće proizvoditi, konstruirati i kontrolirati, te da su stavovi i emocije za koje mislimo da su autentično naše, zapravo interiorizirani konstrukti, koji se usađuju preko moćnih mehanizama.

Ono što ja vidim danas, a to se golim okom može zamijetiti, to je šutnja. Šutnja većine. Većinski stav nije vezan za prebrojivo mnoštvo pripadnika neke etničke zajednice. Većinski stav je stav dominacije, koji isključuje sve što njemu nije u fokusu. U Srbiji, pa i u Vojvodini, danas se ne progovara o osnovnim problemima našeg društva. Diskurs koji je prisutan u javnosti, a njega ne stvaraju samo mediji, već vrlo raznoliki intelektualni i politički centri moći, je diskurs isključenja Drugog, bio on iz trenutno nam nepodobne nacije ili iz neke druge grupe za koju mislimo da nam nije potrebna. Šutnja i prešutkivanje to je danas dominatna metoda usmrćivanja Drugog i nepodobnog. Tko nema glasa, nije ni vidljiv; tko nije vidljiv, njega naprosto nema. Šutnja je, dakle, opasna i ne sluti na dobro.

Mislim da je kod nas proces fragmentarizacije na zatvorene identitete uveliko osnažen time što zovete multikulturalizam. A multikulturalizam nije ništa drugo no kulturalistička i relativistička ideologija. Kad kažem kulturalistička, mislim na to da je kultura svedena na kulturu grupe, a kada kažem relativistička, mislim da je iz naše komunikacije isključena istina kao proces iznalaženja rješenja. Tamo gdje nema istine, mora biti njene suprotnosti – laži. Kultura je onda sama sebi cilj u zatvorenom prostoru i ona više ne komunicira ni s kim. Laže samu sebe i mi se tako, umjesto da procesuiramo istinu, držimo za laž.

Zaslužuje li multikulturalizam emancipatorski oreol?

Emancipatorski proces u osnovi kao prvo mora biti proces dosezanja istine o sebi samom. Taj proces u praksi može biti ostvaren samo univerzalnim sredstvima komunikacije. Dakle, dolaženjem do neke jedinstvene zajedničke točke gledanja na stvari. Multikulturalizam nije prosto uvjerenje da postoji isprepletenost kultura, historija, ogroman broja različitosti, koje se međusobno trebaju poštovati i uvažavati. To je previše naivno, jer morate se zapitati kako oni mogu zaista komunicirati i razumejeti u tom fragmentiziranom ambijentu. Multikulturalni stav implicira da,  primjerice, homoseksualce najbolje razumije homoseksualac, a da pripadnici heteroseksualne grupe trebaju samo tolerirati stavove koji proizilaze iz tog razumijevanja, a ne da sudjeluju u tom procesu razumijevanja. Dakle, mi istinski ne možemo komunicirati s pripadnicima neke druge grupe, etničke ili bilo koje, samo možemo sudjelovati u ritualu uvažavanja. Jedino je pitanje kako to mi nešto uvažavamo ako prethodno nismo s njim komunicirali. Dakle, riječ je o čisto ideološkom stavu, koji propisuje pravila ponašanja, a da ih ne temelji ni na čemu osim na pukom propisu.

Postoje li u Srbiji nesporazumi kod interkulturnih komunikacija? Što bi za Vas u praksi značilo interakciju manjinskih političkih, medijskih, intelektualnih, umjetničkih scena, ali tako i onih većinskog naroda?

Možda bi pravo pitanje bilo postoje li u Srbiji interkulturalne komunikacije? Da bismo uspjeli komunicirati na kreativan način, stvarajući nove vrijednosti i ostvarujući, opredmećujući ideje, mi ne treba ukidati razlike, već ih trebamo učiniti nevažnim. Da bismo zajednički dospjeli do nekog rezultata, do neke nove istine i novog događaja moramo svi zajedno u nečemu sudjelovati, biti povezani nekim jedinstvenim univerzalnim načelom. To načelo je načelo stvaralaštva, načelo koje jedino stvara istinsku kulturu, umjetnost, politiku kao invenciju, znanost, gospodarstvo itd. A u tom slučaju zaista nije važno »tko je slobodan, a tko je rob, tko je Helen, a tko Židov« da citiram apostola Pavla. 

Što mislite o tvrdnjama pojedinih novinara i publicista da se manjinske nacionalne zajednice samogetoiziraju?

Nije to ništa novo kad se radi o konceptu države koja je liberalno-nacionalna. U takvoj državi politika operira kategorijalnim parom prijatelj – neprijatelj. U tom kontekstu manjinske zajednice se najsigurnije osjećaju u jednom zaokruženom političkom prostoru koji je geto. Tako mogu biti sigurni od »napada« neprijatelja. To je, smatraju njihove političke elite, veoma važno za »opstanak« nacionalne zajednice. Kada bi se politički koncepti promijenili, što je teško i zamisliti, a kamoli ostvariti, dok god je na snazi koncept nacionalne države, ta samogetoizacija bi nestala kao da je nikad nije bilo.

Iznošene su i tvrdnje na raznim tribinama i okruglim stolovima da je u Srbiji izgrađen jedan feudalni sustav na etničkoj osnovi i da političke elite, i manjinske i većinske, podržavaju takav koncept, a to podrazumijeva praksu da se jedni drugima ne trebaju miješati u poslove. Je li to tako? Trebaju li postojati autonomije nacionalnih vijeća, a glede rada u oblastima koja su im povjerena na skrb? 

Pa, kažem Vam, to je otkrivanje »tople« vode. Što očekuju naši liberalni politički mudraci? Ako definirate jednu državu kao zajednicu jedne većinske nacije i svih ostalih nacija koje žive na njezinom teritoriju, onda je jedino moguće tako organizirati politički, kulturni i svaki drugi život. U takvoj državi jedino što univerzalno kruži je kapital. Sve ostalo zatvoreno je u te autonomne zone. Štoviše da bi kapital i njegova apstraktna homogenost zvana novac mogli nesmetano kružiti, upravo je potrebna ta već pominjana fragmentarizacija. U ovakvim društveno-ekonomskim uvjetima geto je jedini prostor gdje manjina opstoji, a nacionalna država nastoji propisati precizne uuvjete za getoizaciju. Ne bih rekao da su samo manjinske elite krive za to, dapače.

Je li integrativni multikulturalizam moguć bez poticaja od strane države? Ima li u Srbiji političke i intelektualne volje za takav poticaj?

Nisam siguran da je integrativni multikulturalizam uopće moguć. U Srbiji nema ni političke ni intelektualne volje za bilo što. Politička elita bilo koje provenijencije ovdje ne izražava nikakvu volju, već emitira trenutačne impulse klasične težnje za moći, što znači da će se činiti bilo što samo da se ta moć uveća. Nije to specifikum Srbije. Alan Badiju mi je nedavno rekao u jednom razgovoru da misli kako čitava Europa više nema politiku, ili – kako ste Vi rekli: političku volju, već da se njene aktivnosti svode na to da se dokopa što većeg dijela svjetskog kapitala sa što manje rizika. A po tome smo i mi na dobrom putu da uđemo u zajednicu europskih država.

Ima li u ovdašnjim medijima dovoljno sadržaja-tema o multikulturalizmu i interkulturalizmu? Jesu li teme o nacionalnim manjinama neinteresantne za ovdašnje novinare?

U ovdašnjim medijima je zanemariv broj tema s takvim sadržajima, a i kad se pojavljuju u nekim uljuđenijim građanskim glasilima ili na javnom servisu, onda su one prilično plakatske, ili naivne i što je najgore, zaista nisu relevantne i ne izazivaju pozornost, jer ne zadiru u problem, već samo ponavljaju potrošene matrice. To je neka vrst turističke fascinacije različitošću, pa bi se shodno tome Vojvodina mogla doživjeti i reklamirati kao svojevrsni etnički safari park u kome možete vidjeti toliko i toliko nacija kako desetljećima žive u skladnom suživotu.

Jesu li manjinske grupe i pripadnici nacionalnih manjina podreprezentirane u institucijama i u svim sektorima javnog života, u državnom aparatu, u javnim ustanovama?

Ne raspolažem podacima o zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u javnim ustanovama. I ne znam kakav bi to procent trebao biti za svaku pojedinu nacionalnu zajednicu. No, i kad bi taj »ključ« bio savršeno primijenjen i svi bili zadovoljni, bio bi to samo prazni ritual i ništa više. Mislim da se ništa ne bi suštinski promijenilo.