Arhiv tekstova

Dalibor Matanić, svojim  ostavrenjem Zivizdan, koje je nagađeno na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu, otvorio je novo poglavlje u hrvatskoj kinematografiji. Prvo je to kansko priznanje za hrvatski film od neovisnosti. Matanićevo ostvarenje proglašeno je najboljim filmom u programu Izvjestan pogled. Ovaj je program službeni dio Festivala, a filmovi se u njemu natječu za zasebnu nagradu te imaju zaseban žiri (kojim je ove godine predsjedala Isabella Rossellini). To je program koji omogućava manje poznatim kinematografijama da steknu međunarodnu afirmaciju, te je ova nagrada značajna ne samo za redatelja i ekipu Zvizdana već i za hrvatski film uopće. Mjesec dana od prestižnog festivala Matanić je boravio na Kazališnom maratonu u Somboru, što smo iskoristili za razgovor.

HR: Što se to za Vas promijenilo od ovogodišnjeg kanskog festivala?

Mislim da je sjajno to što se dogodilo u Cannesu. No, film sada dalje živi svoj život, dakle slijedi festivalska turneja i njegova distrubicija. Milsim da je zbog aktulanosti bitno da se film što prije vidi u Hrvatskoj. To je jedan nježan film koji će izazvati puno bure baš zbog poruke koju šalje. U konkurenciji kakva je bila ove godine na festivalu mislim da nije bilo fer očekivati nagradu. Lijepo je što su i kritičari tijekom festivala i ljudi na ulici stalno spominjali Zvizdana i op’ćenito se oko našeg filma stvorila jedna dobra atmosfera. Jako je lijepo doživjeti toliko ovacija i emocija, što je dokaz da su gledatelji shvatili film koji smo napravili. Na ovom projektu radio sam nekoliko godina. I prije poziva za Cannes  razgovarali smo o distribuciji filma u Europi i njegovom predstavljanju na festivalima, tako da se dalo naslutiti da će ovaj film biti uspješan.

HR: Što nagrada koju ste osvojili u Canessu znači za hrvatski film? Da podsjetimo: prošle su 34 godina od kako jedan hrvatski drugometražni film nije sudjelovao u programu prestižnog felmskog festivala. Još od 1981. godine kada je film Rajka Grlića Samo jednom se ljubi, koji je prikazan u istom programu u kome i Zvizdan.

Nakon 34 godina maknuta je paučina i reflektor je upren. Sada treba razmišljati o filmovima koji idu u visinu i treba održati tu osvojenu razinu. Bitno je da su svi počeli pričati o jednom hrvatskom filmu. To vam je kao što se prije deset godina probio rumunjski film, pa mađarski, potom grčki... Niz novih i zanimljivih kinematografija. Tako je sada moment za Hrvatsku. Iskreno, hrvatska kinematografija mora imati snage za to, jer jednostavno nema nazad. Ako nitko to ne bude pratio, ja ću sam raditi. Mislim da ima puno stvari o kojima se može pričati,  a koje su za svijet zanimljive.

HR: Film Zvizdan ljubavna je priča smještena na istom prostoru  u tri različita desetljeća, u dva susjedna sela opterećena prošlošću. Tri ljubavne priče smještene u 1991., 2001. i 2011. godinu. Sudbine dvoje mladih ljudi određene su povijesnom netrpeljivošću. No, film je mnogo više od toga. To je priča o povijesti ove naše regije, o svim nezaliječenim ranama. Što ste htjeli poručiti, birajući tu temu? Je li to, zapravo, Vaš način da se suprostavite tome?

Film je moj pogled na ove krajeve, cijelu ovu regiju koja je opterećena povijesnim tečevinama. Ja to zovem mulj, povijesne tečevine u kojima su svi ratovi, politike, nacije, religije, netrpeljivosti, svi mogući sukobi. Tu se onda ne može krenuti k jednom životu koji je puno tolerantniji, ugodniji. I pitanje koje postavlja film je koliko je potrebno snage da bi se izdiglo iznad tog mulja? Koliko je Hrvatskoj potrebno za to? Film postavlja jedan put kako se to može postići, bilo da je riječ o nacionalnosti, politici, seksualnom opredjeljenju, religiji... ne smije biti netrpeljivosti. Jedini izlaz za Hrvatsku da se izdigne je da bude jedno malo tolerantno, ugodno mjesto za život. Onda tu budućnost ima smisla. U protivnom zakopat ćemo se u tu  mrežu i ostati tihi, nebitni, tupi krajevi. Mogla bi se ta priča ispričati bilo gdje u ovoj regiji. Divno je bilo vidjeti ljude iz Srbije i Bosne  kako reagiraju na film, jer apsolutno razumiju sve što se priča. Još je ljepše bilo vidjeti kako reagiraju ljudi iz Kine ili Meksika, koji u filmu prepoznaju neku svoju sudbinu, problem koji i njih dotiče. Mislim da su životi prekratki da bi se trošili na mržnju.

HR: Film još nije stigao do gledatelja, a već je izazvao reakcije. Kako očekujete da će na Zvizdana i temu kojom se film bavi reagirati u Hrvatskoj?

 Već je postalo jako burno. Najzabavnije je u svemu tome da film nitko nije vidio, a svi se pribojavaju što bi taj ljubavni film mogao poručiti.  A jednostavno, moja autorska poruka filma je da trebamo zaustaviti povijest koja se stalno ponavlja kod nas, a ako budemo nastavili kao do sada možemo za 30-40 godina očekivati nove ratove. Htio sam konfrontirati sve ljude koji mrze, koji ne podnose drugačije,  a uvijek su neki drugačiji, da se suoče sa samim sobom, da korigiraju svoje ponašenje. Jedan čovjek: uspjeli smo.

HR: Nije li takva reakcija na film jednostavno strah da prepoznamo u toj priči sami sebe?

Apsolutno. Oni koji nisu opterećeni mržnjom raduju se uspjehu filma, jer očito u njima nema mržnje. Ljudi koji znaju voljeti, podići će ovaj film. Ljudi koji vole ne podnositi druge, morat će se suočiti s time. Bit će teško. To je test za Hrvatsku, jer Hrvatska je sada došla na granicu da funkcionira, a da se ne zakopa u vlastite kodove iz prošlosti. Najopasnije, a što se u filmu skenira, je da se odgajaju mlade generacije koje namaju veze s ratovima, a kojima je osnovni kod života da mrze. To je za Hrvatsku, pa i bilo koju zemlju, najopasnije. Nije problem sa starijima, jer oni će valjda do neke pameti doći s iskustvom, ali za mlade ljude to je vrlo opasno.

HR: Bez obzira kako gledaju na film, mnogi ga žele što prije pogledati. Kada će stići do gledatelja u Hrvatskoj i u regiji?

Hrvatska premijera bit će na Festivalu u Puli, a dogovaramo i neke duge festivale u regiji. Film je hrvatsko-slovensko-srpska koprodukcija i naravno da se očekuje njegova distribucija u svim tim zemljama. Za film je bitno da se  abnormalno prodaje u svim zemljama svijeta. Interes za film i temu je veliki.

HR: Što poslije Zvizdana? Kakvi su Vam planovi glede daljeg rada na filmu?

Zvizdan je početni dio Trilogije sunca. U toj trilogiji namjera mi je sukobljavati najviše i najniže ljudske porive, kao što su ljubav i mržnja u Zvizdanu. Idući film, koga sam lagano počeo pripremati, se zove Zora i tu konfrotiram emotivne spone između ljudi i pohlepu, kao jedan od najstarijih i najnižih ljudskih poriva. Nešto vrlo intrigantno i, mislim, nešto vrlo inovativno. Moja je teza da umjetnost, napose film kao najdostupniji, ne smije biti pasivan, ne smije služiti isključivo za zabavu. Mislim da je bitno kod umjetnosti da bude angažirana, da ljude stavi u proces razmišljanja, razumijevanja pitanja koja se otvaraju i eventulano davanja vlastitih odgovora.  Mislim de ne smijemo biti klauni i zabavljači, to bi bilo preglupo, poglavito kod filma koi je preskup. Najlakše je zadovoljiti masu nečim površnim, ali puno vrjednije se ljudi osjećaju kada pogledaju nešto što ih dotakne, potakne neku emociju, tjera na razmišljanje, nego kada pogledaju nešto što zaborave čim izađu iz kazališta ili kina.