Arhiv tekstova

Kao i nekoliko stotina roditelja osmaka koje čeka prvi iskorak u životu i ja sam ovaj tjedan provela u panici i nervozi zbog maturalnog testa. Jeste da test nisam pisala ja već moja kći, ali čini se da sam se ja mnogo više nervirala nego ona. Ili sam možda to samo više pokazivala? Po ko zna koji put, uz njeno kolutanje očima, ponovila sam – čitaj pažljivo pitanja, uradi prvo lakše zadatke, kod zadataka sa zaokruživanjem eliminiraj prvo ono u što si sigurna da nisu točni odgovori, ostani do kraja testa i još bezbroj korisnih savjeta, od kojih je polovicu ona odmah zaboravila.

Što je uradila vidjet ćemo već danas kada se očekuju preliminarni rezultati. Spremala se jeste. Na repeticije išla nije, jer moje je mišljenje da je to čisto pomodarstvo i rasipanje novca. U izbor željene škole miješala se nisam, iskrena da budem, jer su se njene želje poklopile s mojima. A i što ih savjetovati glede izbora škole? Mislim da su pred tim pitanjem zanijemjeli mnogi današnji roditelji. Gdje usmjeriti svoju djecu, koja im to naobrazba osigurava pristojan posao i plaću od koje će moći živjeti, putovati, stvarati obitelj?

Sjeti me sve ovo na vrijeme kada sam ja bila pred istom takvom dilemom – što odabrati? S koliko želja i nadanja smo ja i cijela moja generacija zakoračili naprijed, tako mladi i naivni, nesvjesni što nam se to sprema samo za koju godinu. Kako smo naivno mislili da fakultetska diploma u džepu osigurava dobar posao, dobu plaću i sve ono što omogućava ta dobra plaća. Ali tako nečega tih 90-tih nije bilo. Pa ni desetljećima kasnije. Uvijek se sjetim vrtićkih dana moje kćeri i nas koji smo je godinama dovozili uvijek istima autom i sjetim se jednog somborskog dilera koji je za to vrijeme promijenio nekoliko automobila, naravno svaki naredni je bio bolji. Njemu je njegov posao tako nešto omogućavao, meni moj nije. 

I čemu onda danas savjetovati djecu? Da uče? Naravno. Da budu dobri i pošteni ljudi? Naravno, ali mislim da je uza sve to potrebno i malo snalažljivosti i sreće. Negdje u sebi drago mi je što tu crtu snalažjivosti i adaptivnosti moja kći ima. Trebat će joj, ostala ovdje ili otišla nekamo.

Ovo jest moja osobna priča, ali je isto tako i priča onih pomenutih nekoliko stotina roditelja s početka teksta. Svi smo mi s istim pitanjima, dilemama i strahovima, jer malo je vjerojatno da će za četiri ili osam godina ovdje biti nešto drugačije, bolje. A svaka godina iznjedri nove generacije mladih koji ne traže ništa drugo već da imaju budućnost. Mnogo li je?