Arhiv tekstova

Crkva svetog Petra i Pavla u Monoštoru nalazi se među 2.178 spomenika kulture evidentiranih u  Republičkom zavoda za zaštitu spomenika kulture. To, ali i zanimljive priče vezane za monoštorsku crkvu razlog su našeg posjeta i razgovora sa župnikom Goranom Vilovim. Kada govori o samoj povijesti crkve, župnik Vilov se poziva na Subotičku Danicu iz 1935. godine gdje je o ovoj crkvi pisao Josip Pašić. Mi ovoga puta nećemo ići u onu daljnju prošlost već u one godine kada su se na područje današnjeg Monoštora naselili šokački Hrvati. Kako piše Pašić, Monoštor je 1699. godine imao 36 gazda, 1770. godine 262 gazde i 13 sluga, dok prema popisu iz 1910. godine Monoštor ima 5.806 duša u 990. kuća. Župa je osnovana 1722. godine, ali su se matične knjige počele voditi ranije – 1718. godine. Sve do polovice XVIII. stoljeća  župu su vodili franjevci. Prva crkva bila je od pruća i zemlje i koristila se sve dok 1752. godine nije izgrađena sadašnja crkva Svetog Petra i Pavla. Crkva je proširena  i obnovljena 1806. godine, a oličena i ponovno obnovljena 1887. godine. Duga je 54, a široka 24 metra. Daljnju priču nastavljamo sa župnikom koji je u Monoštoru deset godina.

 

U slavu Boga i ljubavi

 

Krećemo od same veličine crkve čije dimenzije prije odgovaraju nekoj varoši, pa i gradu kao što je Sombor nego li selu kao što je Monoštor. Objašnjenje za to je veoma zanimljivo. 

»Rekao bih da je to uređeno od strane Božje koji je dao poticaj da se izgradi velika crkva, jer je znao da će uvijek biti prepuna ljudi. Kako čujem tako je bilo do prije četrdesetak godina. A opet, kako sam čuo, arhitekt je imao nekoliko projekata i njegova odluka bila je da se veća crkva gradi u Monoštoru, a manja u Apatinu. A na to se odlučio, priča kaže, jer se zaljubio u jednu Šokicu u selu, i kako bi njih dvoje bili što duže povezani, on odlučuje graditi veliku crkvu u Monoštoru. Na njihovu radost, gradnja je trajala nekoliko godina«, priča velečasni Vilov.

Već smo spomenuli da je crkva spomenik kulture, a župnik pojašnjava da je 70-ih godina prošlog stoljeća Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture zaštitio nekoliko oltara u crkvi. 

»To je velika oltarna slika svetog Petra i Pavla, zatim  dva pokrajna  oltara – oltar Fatimske Gospe, oltar Isusovog raspeća, propovjedaonica rađena od rezbarenog drveta i još dva pokrajna oltara sa slikama sveti Nikola biskup i sveti Antun Padovanski s malim Isusom i s Gospom koji mu se ukazuju. Prošle godine Zsuzsanna Papp Korhecz restaurirala je sliku svetog Petra i Pavla čiji je autor Mathias Hanisch. Primijećeno je tada da je ta slika već bila restaurirana, ali ne na stručan način«, priča monoštorski župnik i dodaje da je crkva oličena i strop oslikan 60-tih godina prošlog stoljeća.

Vanjska obnova rađena je 2008. godine i od tada se Monoštorci mogu pohvalili lijepom i sređenom crkvom. Pomogli su župljani, Američka biskupska konferencija, Pokrajina, grad Sombor, pa i Mjesna zajednica, jedna udruga građana i Demokratski savez Hrvata u Vojvodini. 

 

Zavitni dan

 

Već smo spomenuli da je crkva nekada bila puna vjernika. Točno se znalo gdje tko sjedi u crkvi. U prvim redovima bile su mlade djevojke – četarice. Vjernika je bilo toliko da su stajali i na tavanima (balkonima) u nekoliko redova.

Za monoštorsku župsku zajednicu posebice je važan 13. listopad koji se slavi kao Zavitni dan. 

»U desetom mjesecu 1944. godine njemačka vojska povlačila se preko ovih krajeva pred ruskom vojskom i partizanima. I kako piše u arhivu župe, rusko-partizansko topništvo donijelo je odluku da se sravni ovo selo. Mještani bi bili evakuirani po bezdanskim salašima, ali bi njihova imanja bila uništena kao i stoka koju ne bi mogli povesti sa sobom. Plašili su se i u dogovoru sa župnikom Matijom Zvekanovićem, ili na njegov poticaj, čitavu noć proveli su u molitvi u crkvi. Bilo je tada zabranjeno paliti svjetlo i bila su zabranjena okupljanja. Oni su zbog toga na prozore stavili šokačke ponjave da se ne vidi svjetlost svijeća. Nakon molitve koja je trajala cijelu noć, ujutro su doznali da je pismena odluka povučena i da selo neće biti uništeno. U znak zahvale vjernici su se zavjetovali da će svake godine Bogu i Gospi 13. listopada slaviti svetu misu. Taj zavjet Monoštorci su održali do danas. Na taj dan u Monoštor je nekada dolazio veliki broj hodočasnika, a sveta misa bila je u dvorištu«, priča velečasni Vilov. 

Po odazivu vjernika to je najveće slavlje, najsvečanije je i tada ima najviše vjernika u crkvi. Kao  i 1944. godine i danas se stavljaju šokačke ponjave, ali sada ne na prozore već se njima ukrašavaju balkoni.

Turisti

 

Monoštorska crkva dio je turističke ponude sela. A kako turisti često obilaze ove krajeve često posjete i crkvu Svetog Petra i Pavla. A tom prigodom župnik će im ispričati da je u crkvi nekada bilo toliko vjernika da su stajali i na tavanu (balkonu) u nekoliko redova. A ono što nasmije je priča o momcima koji su s tavana gledali cure i dovitljivim curama koje su našle načina da ih krišom promatraju, a da ne dižu glavu gore. Trudili su se momci pratiti svetu misu i pored ljepote šokačkih cura, ali su im ipak pogledi lutali k djevojkama. No, ni one im nisu ostale dužne. Oko vrata su nosile medaljon gdje je s jedne strane bila sveta slika, a s druge zrcalo i one bi samo okrenule zrcalo i gledale simpatije koje su bile iznad njih.

Sve gore spomenuto, uz  Festival marijanskog pučkog pivanja, ono je što turisti mogu čuti u crkvi Svetog Petra i Pavla u Monoštoru. Čini se da je ono što turistima ispriča župnik Vilov dovoljno da zadovolji njihovu znatiželju. Tek po neko od turista upita koje nacije žive u selu. Ako ima Nijemaca u grupi, pitanja su što je bilo s Nijemcima ako su živjeli u selu, ima li ih danas. I obvezno se posjet crkvi ovjekovječi fotografijom.