Arhiv tekstova

Serijal o postojanju paralelnih kultura, etničkim distancama, pitanjima identiteta, o praksama uzajamnog »podnošenja« etničkih manjina i etničke većine u Srbiji, te o radu nacionalnih vijeća i ostvarivanju manjinskih prava, kao i o mogućnostima integrativne politike – ovdje i sada, nastavljamo razgovorom s novinarom Teofilom Pančićem.

Poznat je Vaš stav, koji ste iznijeli u javnosti, kako je u Vojvodini, umjesto stvarnog multikulturalizma, na djelu »multikulturalizam nacionalista«, zbog čega su, kako ste to rekli, određene vrijednosti ove pokrajine dovedene u pitanje. Što bi za Vas značio multikulturalizam bez, a prema Vašoj odrednici – nacionalista, kada sam pojam multikulturalizma postaje besmislen bez sadržaja različitih nacionalnih identiteta?

Multikulturalizam u svojoj osnovi ima nacionalističku, tj. multinacionalističku odrednicu i zato se ja ne zalažem za multikulturalizam. A da ne bi došlo do nesporazuma u ovom razgovoru, ja se zalažem za ono što se zove interkulturalizam, dakle, za život koji nije tek paralelni život –  gdje ljudi različitih etničkih ili religijskih podrijetla ili uvjerenja žive jedni pored drugih, nego onaj, u kojem ljudi žive jedni s drugima i međusobno komuniciraju na ravnopravnoj osnovi – to je interkulturalizam. O multikulturalizmu se mnogo pisalo u svijetu, postoje jako dobre knjige koje su kod nas prevedene, a koje se bave tom tematikom. Temeljni problem multikulturalizma je u tome što etnički, religijski i jezični identitet uzdiže u najvažniju čovjekovu osobinu i sve mjeri prema njoj. Mnogo je toga urađeno u posljednje vrijeme u Vojvodini što zapravo odgovara tom istom mehanizmu. Ja se protiv toga zalažem, jer smatram da takvo što razara biće svakog društva, a u ovom konkretnom slučaju i Vojvodine.

Što bi za Vas u praksi manjinskih političkih, medijskih, intelektualnih,  umjetničkih, amaterskih scena, ali tako i onih većinskog naroda, značilo interakciju?

 Znate što, značilo bi recimo da komuniciramo međusobno. Primjerice, imamo činjenicu, konkretan primjer na site-u novina Magyar Szó, gdje se objavljuju i probrani tekstovi, u prijevodu, na srpskom jeziku. Na taj način se problematika koja interesira Mađare širi i na one koji ne govore mađarski jezik, dakle, i oni mogu nešto saznati o tome. Tu je i primjer kazališta Újvidéki Színház, koje titluje svoje predstave, a na njihovim predstavama ima više nemađarske publike nego one mađarske. Radi se o tome da se ni jedna, bilo većinska ili manjinska nacija ne trebaju zatvarati u svoje okvire i da se bave samo svojim tzv. temama i da komuniciraju isključivo unutar sebe, nego trebaju živjeti u jednoj zajedničkoj građanskoj zajednici, jer je mnogo više problema koji su nam zajednički, nego onih koji su specifični za bilo koju etničku grupu, bila ona većinska ili manjinska. To je ono što smatram bitnim u praksi, jer onoga trenutka kada apsolutizam prodre u etničke identitete, kao onoga što je temelj našeg života, mi smo tog trenutka zapravo na putu u pakao. To smo 90-ih dobro vidjeli kada je većinska etnička nacija u Srbiji imala apoteozu tog svog nacionalističkog zanosa i to nikako nije bilo dobro. 

A što se u Srbiji promijenilo, glede apsolutizma, koji spominjete u kontekstu 90-ih, i nacionalističkog zanosa, nakon listopadskih promjena 2000. godine?

Nakon pada Miloševićevog režima imali smo neku vrstu otklona od toga, ali smo onda krenuli u jednu vrstu mrvljenja, usitnjavanja nacionalizama, jer se mislilo kako je to lijek od jednog velikog nacionalizma, tako da pustimo sve nacionalizme da se svaki iživljava za sebe, a na taj način samo dobivamo atomizaciju istoga. Ono što je za mene mnogo primjerenije za ovo vojvođansko podneblje je upravo inzistiranje na onome što nam je zajedničko, a zajedničko nam je u suštini zapravo sve, osim što nekima od nas nije zajednički jezik. U ovoj vojvođanskoj sredini nema iole ozbiljne razlike među kulturama. Razlike među kulturama postoje u društvima poput Velike Britanije ili SAD-a, gdje dolaze ljudi iz različitih krajeva svijeta, koji donose fundamentalno različita vjerovanja, opisa shvaćanja svijeta, različite odnose prema religiji ili ishrani, odnosu prema pravima žena, dok se ovdje razlike svode na folklor, pa se jedni prekriže s dva, a drugi s tri prsta. To su smiješne, provincijalne razlike, a inzistirati na takvim razlikama zapravo otkriva provincijalnost osoba koje na taj način razmišljaju. Ja ne mogu pristati na takav provincijalan način razmišljanja.

Ako govorimo o ovdašnjem postojanju koegzistencije identiteskih različitosti, krije li se onda iza emacipatorske retorike multikulturalizma njegova konzervativna struktura? Zaslužuje li multikulturalizam emancipatorski oreol?

Multikulturalizam je veoma konzervativan, izrazito desničarska doktrina. Kod nas je problem što mnogi ljudi, uključujući i intelektualce, nisu mnogo o tome čitali. Imamo problem s terminom, jer mnogi pod njim podrazumijevaju etničku različitost, onakvu, kakva karakterizira Vojvodinu, pa misle: to je to. Ali! To je tek multinacionalnost. Ona jest prirodna i poželjna, ali multikulturalizam nije to, nego je određena ideološka doktrina, a ja sam protiv te ideološke doktrine, jer ona zapravo cementira zatečeno stanje i proglašava ga jedino mogućim. Nekada su se u Vojvodini u školama učili jezici sredine, a onoga trenutka kada je to prestalo, kada današnje generacije više ne govore te razne jezike, tog trenutka multikulturalizam postaje zapravo smetnja razvoja društva. Kada se kaže multikulturalizam, većina danas pomisli samo na multinacionalno stanje.

Trebaju li postojati autonomije manjinskih nacionalnih vijeća? Kako bi se u suprotnom slučaju osiguravala manjinska prava?

Postojanje nacionalnih vijeća, kao dijela državnog sustava, nema utemeljenja ni u Ustavu Republike Srbije, niti u bilo kom međunarodnom zakonu. Po meni je to suvišno i u liberalnom, građanskom shvatanju demokracije nikakva etnička odrednica ne može biti sama po sebi temelj da netko bude biran na određenu dužnost ili da bude član Upravnog odbora ili direktor. Po meni su to potpuno suvišni mehanizmi. Pitate me i kako bi se onda osiguravala određena manjinska prava, a ja ću postaviti kontrapitanje – kako su ta prava osiguravana u APV za vrijeme socijalizma? Je li tada bilo nacionalnih vijeća? Pa ipak je jako dobro funkcioniralo informiranje na manjinskim jezicima i sve drugo, mnogo bolje nego danas. Što je primjerice bio Magyar Szó u vrijeme socijalizma? Je li on bio definiran kao list Mađara u APV ili kao list svih građanki i građana Vojvodine koji izlazi na mađarskom jeziku? Ono drugo. E sada, s ovim sustavom nacionalnih vijeća mi se svi teramo u feude. Primjerice, spomenuti Magyar Szó nije list svih građanki i građana Vojvodine koji mogu čitati na mađarskom jeziku, nego je to list etničkih Mađara. To sam uzeo samo kao primjer. Dakle, taj način definiranja, gdje sve pripadnike određenog etnosa tretiramo kao nekakvo zasebno pleme, pa onda oni unutar tog plemena trebaju izabrati nekakve plemske vođe i vračeve, a koji će im onda čitavu piramidu kulture, informiranja, ustrojiti po nekakvoj svojoj unutrašnjoj mjeri, to je način na koji se u ovom društvu ne bi trebalo raditi, jer to podrazumijeva da smo mi primarno određeni svojom etničkom pripadnošću, a onda tek, sekundarno, sa svim ostalim. Taj sustav polazi od jedne veoma fašističke pretpostavke. Pretpostavka da je etničko primarno, u svom je korijenu fašistodino.

Kako gledate na hrvatsku manjinsku priču u Srbiji?

Pa gledam isto kao i na srpsku manjinsku priču u Hrvatskoj. Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci su četiri etničke nacije koje govore jedan zajednički jezik, a koji različito nazivaju i koji ima svoje varijantne razlike, kao što postoje razlike njemačkog jezika u Njemačkoj ili u Austriji, kao što postoje razlike između britanskog i američkog engleskog jezika i tako dalje. Čitava priča koja pokušava uspostaviti nekakvu razliku, s primjerice, Mađarima ili Slovacima, da se trebaju uspostaviti zasebna jezična prava za Hrvate, Srbe, Bošnjake i Crnogorce je nakazna i ja sam apsolutno protiv nje. Ne postoje nikakva jezična manjinska prava koje bih ikada tražio ni za Srbe u Hrvatskoj, niti za Hrvate u Srbiji. Morate imati drugi jezik da biste imali pravo na njega. Dakle, ideja da se djeca trebaju segregacijski odvajati u školama po etničkoj pripadnosti proizvodi samo nacionalizam i perpetuira najgore podjele. Ne vidim što je svrha i smisao toga. Ne mogu shvatiti ideju da se različitim dijalektima, samo zbog potrebe nečije nacionalističke opsesije, proglašavaju razlike u jeziku. Nema različitih jezika tamo gdje se govori bez prevoditelja. To je elementarna lingvistička činjenica.

Ako govorimo o integrativnom multikulturalizmu, je li on moguć bez poticaja od strane većinskog naroda? Ima li u Srbiji većinski narod političke i intelektualne volje za takav poticaj?

Ja ne govorim o volji većinskog naroda, govorio bih o većinskoj volji građana i građanki Srbije. Ta većinska volja ispoljava se na izborima. Ako imamo nacionalističke politike na vlasti, onda to znači da je većinska volja protiv te vrste integracije, a ako imamo neke demokratske inkluzivne stranke na vlasti, onda to znači da ta volja postoji. U 90-ima nikakve integracije nije moglo biti, to je bila većinska volja u Srbiji, a nakon listopadskih promjena stanje se popravilo. Razumije se da većina svojom brojnošću stvari određuje, ali ja to ne bih postavio po toj terminologiji – ne znam kako jedan narod može imati jedinstvenu odluku. Ja sam pripadnik tog većinskog naroda, ali zar je moja volja isto što i volja nekog čovjeka koji misli posve različito od mene? 

Je li u Srbiji pitanje identiteta presudno po mnogo čemu? Ako niste pripadnik većine, jesu li mnoga vrata zatvorena za Vas, zatvorena za mnoga istaknuta mjesta u društvu?

Ako ste pripadnik političke većine, svako mjesto je u ovome društvu otvoreno za vas. Ako ste pripadnik političke manjine, onda ni jedno nije. To vam je slično kao u vrijeme Miloševićevog režima kada je svako mjesto bilo otvoreno za braciku Kertésza, zato što se on identificirao kao pripadnik političke većine, iako se stalno pozivao na svoje mađarsko prezime, a što je bila jedna vrste igre. U vrijeme ovdašnjeg socijalizma 2 milijuna stanovnika su bili članovi Saveza komunista i oni su jedini imali pravo na rukovodeća mjesta, bez obzira na nacionalnu pripadnost, a onih 20 milijuna stanovnika, koji nisu bili članovi Saveza komunista, nisu imali pravo na bilo koje rukovodeće mjesto. Slično tome je i danas, samo što partija nije jedna, nego ih ima mnogo.