Arhiv tekstova

Hrvatska radiotelevizija početkom lipnja snimala je u Somboru emisiju Mostovi kultura iz serijala Lijepim našom. Bio je to povod za susret i razgovor s Brankom Uvodićem, autorom i voditeljem ove prepoznatljive emisije, koju rado prate i Hrvati u Vojvodini. 

HR: Prva emisija iz serijala Lijepom našom snimljena je 1998. godine. Trajete 17 godina i ovo je najdugovječniji serijal ovakvog tipa na Hrvatskoj radioteleviziji. S kojom idejom ste pokrenuli emisiju i je li ona poslije svih ovih godina ispunila svoju misiju?

Moram Vas ispraviti. Prva emisija snimljena je 1995. godine, ne pod nazivom Lijepom našom, ali bila je to jedna prigodna emisija za Dan državnosti. Mijenjali smo naziv emisije, pa je tako bila Domovnica, Hit do hita, ali koncepcijski emisija je bila ista.Vjerojatno da smo pogodili u žicu našim gledateljima i ona je, čini mi se, najdugovječnija emisija ovakvog karaktera, ne samo u Hrvatskoj već i u okruženju. 

Odlaskom urednika redakcije tradicijske kulture Bože Potočnika u mirovinu otvorila se jedna velika praznina kada je u pitanju tradicijska kultura. Ja sam tada bio u angažiran u zabavnom programu HRT-a i tako je krenulo. Prvu emisiju snimali smo u Zagrebu, a tada smo krenuli na teren jer smo vidjeli da postoji interes gledatelja da u emisijama vide i dio atmosfere, duha i života iz raznih krajeva Hrvatske.

HR: Lijepom našom postala je emisija koja prikazuje tradicijsku kulturu, ne samo u Domovini već i izvan granica Hrvatske. Vojvodina, Bosna i Hercegovina...

Tradicijska kultura najbolja je poveznica među ljudima. Prošlo je 25 godina od tragičnih događaja na ovim prostorima. Tko je kriv neka odgovara, ali ne mogu 15 milijuna ljudi biti taoci politike dvije tisuće ljudi i mislim da je upravo ovaj serijal jedan početak normaliziranja odnosa. Ali ne samo zemlje u okruženju, već smo obišli i veliki dio Europe. Tamo smo gdje god Hrvati žive i gdje god nas pozovu da pokažu i podiče se onim što su uradili, unatoč poteškoćama koje prate iseljenike. Bili smo u Kanadi, Australiji, imamo pozive hrvatske zajednice iz Amerike. No, teško je nama tako daleko produkciji realizirati emisiju, jer treba tamo biti 14 dana na terenu, pronaći tamo tehniku. Ali, kažem da postoji interes gledatelja, što mi je posebno drago, jer smo pogodili što gledatelji žele vidjeti, saznati o zemlji iz koje su otišli, ali i pokazati što rade na tome da se ne zaboravi tko su i što su.

HR: Koliko ljudi u Hrvatskoj znaju o Hrvatima koji žive izvan njenih granica, i ovdje u Vojvodini, koja je blizu, ali i u dalekim zemljama koje ste spomenuli?

Mislim premalo, što znači da bi na tome trebale poraditi razne institucije. Mislim da bi više trebalo učiniti i samo Ministarstvo kulture, ali jednako tako i Matica hrvatskih iseljenika. Sada također imamo i ured Vlade za iseljene Hrvate. Čini mi se da se najviše radi na politici, a ne na kulturi i tradiciji. Primjerice ne znam kada sam kod nas posljednji put pročitao informaciju o hrvatskom kazalištu u Pečuhu. I da ne nabrajam mnoge druge stvari koje sam saznao upravo radeći na ovoj emisiji. Mogu reći da je kulturni život Hrvata izvan Domovine bogat. Mislim da su se Hrvati jako lijepo uklopili u sredine gdje žive, da u monogim tim sredinama i dominiraju i što mi je posebno drago, a što sam vidio i u Somboru, da su  naši fokloraši, tamburaši  i drugi umjetnici rame uz rame s većinskim stanovništvom. 

HR: Malo ću obrnuti prethodno pitanje i upitat ću Vas koliko je s druge strane ljudima izvan Domovine značajno da im se na ovakav način, kroz emisiju Lijepom našom daje pozornost iz Domivine?

Mnogi čuvari naše tradicijske kulture sudjeluju na Smotri foklora u Đakovu, na Vinkivačkim jesenima, na Maratonu lađa u Metkoviću, ali ono kada mi dođemo kod njih da bi pokazali kako oni žive, čime se bave, što rade, ono je što njima daje dodatni motiv. Sjećam se našeg boravka u Bosni, u Kiseljaku. Pokazali su mi tada izvorište mineralne vode Kiseljak. Moja primjedba je bila da bi taj izvor trebao biti uređen, da ne izgleda neugledno, već onako kako dolikuje izvorištu jedne od najkvalittenijih mineralnih voda. Kada smo se vratili radi snimanja emisije, vidim izvorište u granitu. Očito da ljudima dajemo motiv da se pokažu u najboljem svjetlu. Što je meni najdraže na javna snimanja naših emisija mahom dolaze starije osobe, za koje više nema odgovarajućeg programa, kako kod nas tako i u okruženju.

HR: Nema kraja Hrvatske u kome ekipa serijala Lijepom našom nije radila emisiju. Gostovali ste u okruženju među Hrvatima u delekim zemljama. Možete li izdvojiti  nešto što je za sve ove godine na Vas ostavilo poseban dojam?

Mogu reći da sam bio fasciniran hrvatskom zajednicom u Kanadi. Snimali smo tamo emisiju, a ja sam na poziv Zajednice kulturno-umjetničkih društava Hrvata vodio njihovu smotru. Ugodno sam se iznenadio. Vjerujte mi, mnogi od njih ne znaju niti govoriti hrvatski, ali pjevaju pjesme na hrvatskom i plešu. Fascinantno je vidjeti s koliko ljubavi oni rade, a kako njihovi djedovi, bake, očevi i majke uživaju u tome. Ti ljudi i stotinak kilometara voze djecu samo da bi došli na probu folklora.

HR: Ono što gledamo na televiziji konačni je produkt višednevnog rada ekipe od pedesetak ljudi. Mi koji smo pratili snimanje u Somboru vidjeli smo koliko je to zahtjevan projekt, koliko angažira ljudi i opreme. Kako se pravi emisija Lijepom našom?

Kada radimo emisiju u Hrvatskoj, moramo gledati da obilazimo sve županije. Isto tako moramo voditi rauča da snimamo u različitim dijelovima kako emisije ne bi bile monotone. Recimo snimamo u Slavoniji, pa idemo u Dubrovnik, poslije u Istru... Pokušavamo onda naš dolazak povezati s nekim značajnim datumom za tu sredinu, jer je tada posebna atmosfera i to treba prenijeti i drugima, da vide i uživaju u tome. Pismo o namjerama šaljem Županiji, odnosno gradu ili općini i kreću prvi pregovori. U tom pismu namjere odmah definiramo koje su obveze domaćina, a što HRT preuzima na sebe. Kada dobijemo pozitivan odgovor i tremin za kada nam mogu osigurati dvoranu, i to jedino veliko što oni trebaju učiniti, počinju pripreme. Naš prvi dolazak je u funkciji sagledavanja tehničkih mogućnosti dvorane. Potom  prikupljamo prijedloge za sudionike programa. Popis koji dobijemo još jednom provjeravamo kako bi zaista u programu sudjelovali najkvalitetniji amateri. Kada posložimo listu sudionika, onda od domaćina tražimo da kažu koje bi od poznatih imena domaće glazbe rado vidjeli u svom gradu. Na teren dolazimo četiri dana ranije jer treba montirati opremu, probati s kulturno-umjetničkim društvima, uraditi tonsko snimanje, pa generalnu probu i konačno snimanje. U ekipi je 55 ljudi, što scenografa, rasvjetljivača, kamermana, rekvizitera, šminkera.

HR: Ima i onih koji će reći da emisiji nedostaje izvornosti. Što biste im Vi odgovorili?

Stalno govorim da smo mi jedan šou program, a ne smotra foklora. Ali kada u emisiji gostuju popularni pjevači, oni moraju nastupati uz pratnju tamburaša. Hoću da i te svoje popularne pjesme naprave u tamburaškoj obradi koje onda imaju jedan drugi zvuk. Čak neki od pjevača kažu: »da sam znao da tako lijepo zvuči i original bih snimio uz tamburaše«. Željko Bebek, klasičan roker, poslije nastupa s tamburašima u ovoj emisiji snimio je i album uz pratnju tamburaša. 

HR: Neposredno prije dolaska u Sombor dobili ste nagradu  za životno djelo Ivan Šibl. Našalili ste se na snimanju u Somboru da se nagrade za životno djelo dodjeljuju ljudima na kraju karijere, a Vi imate još mnogo toga da uradite. Koliko Vam je draga ta nagrada s obzirom na to da je to nagrada Vaših kolega?

Nagrada Ivan Šibl nosi ime po prvom direktor Hrvatske radio-televizije, a u komisiji su djelatnici iz svih sektora proizvodnje u Hrvatskoj radio-televiziji. U toj sam kući prošao sam sve stepenice i kada stigne ovakva nagrada vidiš da više od 40 godina nije potrošeno uludo. Zapravo, jako mi je drago, jer sve ono što sam na neki način izgubio, jer sam puno radio, na neki drugi način sam nadoknadio. Očito je taj moj autorski dio sigiurno bio, ako  ne glavni, a onda odlučujući, da mi se dodijeli ova nagrada.

HR: Za kraj: tko je Branko Uvodić kada se ugase kamare?

Mnogih stvari sam se odrekao zbog posla, jer posao na televiziji angažira cijelog čovjeka. Vidjeli ste koliko za tri sata snimanja treba koncentracije, za svakoga imati lijepu riječ. Ali, ja uvijek kažem: »nemojte raditi taj posao ako ga ne volite.« Kada dođem u mjesto gdje snimamo, volim sjesti i razgovarai s ljudima. Rekao bih da se ne ponašam kao političari, koji razgovaraju samo sa svojim istomišljenicima. Evo jedne priče iz Amerike, gdje smo odmah poslije rata radili jedan humanitarni koncert. Prilazi mi  čovjek i kaže: »Imam milijun dolara i to bih investirao u Hrvatsku.« Rekao sam mu: »Ne još, ostat ćete bez svega toga.« Ako me ljudi pitaju, ako ih nešto zanima kažem im pravu situaciju bez šminkanja i uljepšavanja. I izvan Televizije pozivaju me da vodim razne manifestacije, što mi također oduzima slobodno vrijeme. Rekao bih da sam najbogatiji čovjek na svijetu, jer poznajem mnogo ljudi, a mnogi od njih su mi i prijatelji. Sada jedva čekam da odem na more, na otok Krk gdje imamo jedan mali apartman. Kada me pitaju što najviše volim, kažem: »jednostavno samo ležati na terasi i gledati more.« To me odmara.