Arhiv tekstova

Kvalificirani mesar, Stipan Romić iz Subotice, nakon 32 godine rada u struci danas je već 15 godina vlasnik obiteljskog, samostalnog obrta »Stevan« na Paliću. Želju da bude »kapetan broda« nije ispunio, ipak, zavolio je posao mesara koji je stjecajem »čudnih okolnosti odabrao«.

»Smjernice u životu određuju detalji kojih nismo svjesni odmah već vremenom dobiju smisao«, kaže Stipan i nastavlja: »Bio sam na ljetovanju 1972. u Splitu i tada sam se, s 14 godina, nakon završenog 8. razreda osnovne škole, mimo znanja roditelja, upisao u civilnu pomorsku školu za časnika civilne plovidbe. Kada su to roditelji doznali, tata je otišao u Split i nakon tjedan dana me ispisao.« Naime, njegov je otac radio u »29. novembru« i tada je ta tvrtka slovila u Subotici, i uopće u državi, za vodeću tvrtku u prehrambenoj industriji mesa. »Mogu vam reći da je u to vrijeme bila čast raditi u toj tvrtki«, dodaje Stipan. 

OD TVORNICE DO MESNICE: Srednju kemijsko-tehnološku ško-lu upisao je 1972. i završio 1975. godine, nakon čega je odmah počeo raditi u tvrtki »29. novembar«. »Najprije sam radio u odjelu strojarske obrade gdje se prave polutrajni proizvodi, potom sam otišao u armiju na 15 mjeseci. Po povratku na posao, radio sam u polutrajnoj kobasičarni, i ostao u ‘29.novembru’ još 5 godina. S obzirom da sam bio momak u to vrijeme, zbog noćnog rada prešao sam u ‘Trgopromet’ i mogu vam reći da sam tamo ‘ispekao’ najbolji dio mesarskog zanata, što se tiče trgovine. Jedno je raditi u tvornici, u primarnoj proizvodnji gdje nemaš dodira s mušterijama. U Trgoprometovoj radnji br. 28 u Kertvarošu, u to vrijeme jednoj od najjačih prodavaonica, radio sam 4 godine i tu sam od šefa Antala Molnara naučio mnogo. Mogu mu zahvaliti, možda i 80 posto, što sad uopće imam mesnicu, jer nam je on davao smjernice kako raditi i kako pristupiti mušteriji, osobito u višenacionalnoj sredini. Nisam znao dosta dobro mađarski, ali sam se trudio i mušterije su to cijenile. Sve sam to znanje primijenio kada sam postao privatnik«, prisjeća se Stipan. 

U »Trgoprometu« je radio dok se nije oženio, te se vratio u »29. novembar« gdje je ostao do 1990. »Mi smo generacija koja je na pola radnog vijeka dobivala otkaze. Morali smo se snalaziti na razne načine. Ili raditi kod nekoga ili da netko radi kod nas. U mom slučaju, kod mene rade ljudi samo zato što sam bio, neću kazati hrabar, ali... Moraš prvo dodirnuti dno u životu da bi krenuo i uspio«, kaže Stipan. Iznajmivši prostor na Paliću, od 1993. postao je privatnik, tada još ne znajući kako će biti, ali svakako sa 100 posto angažiranja i, naravno, volje. »Ako sam se opredijelio za ovaj posao onda ga želim raditi u potpunosti, od srca, i apsolutno angažiran. Da ne volim posao mesara, ne bih ga radio, to je sigurno. Uvijek sam smatrao da je bolje biti majstor u svojoj branši nego plagijat bilo čega.« 

PRIVATNIK – PODUZETNIK: Otkupio je mesaru 1998. godine i danas, poslije 15 godina, opskrb-ljuje mnoge restorane, među kojima su nekad bili »Elza« i »Elza pod tornjem«, a danas su: »Gurinović«, »Abraham«, »Dukat« te društvena ustanova »Naša radost«, kao i brojne zadovoljne mušterije koje dolaze u mesnicu. »Ne nalazimo se u sklopu tržnog centra, nismo pokraj pekarne, niti pokraj marketa da bi nam usputno dolazile mušterije, a one ipak dođu. Kod nas su kvaliteta i usluga na prvom mjestu. Imamo puno individualnih proiz-vođača od kojih kupujemo stoku i ne biramo od koga kupujemo, ali biramo kvalitetu iz poštovanja prema mušterijama, što restoranima, što prema onima koji dođu kod nas u radnju, mesnicu«, kaže Stipan. »Planiram da tvrtka ostane obiteljska, neće se pretvarati u industriju niti me to interesira. Drugo, ovo je ekološka, turistička zona Palića. Tu se ja nemam što širiti. Također, poznato je i kako je mesna industrija veliki zagađivač životnog okoliša. Na koncu, planiramo uljepšati radni ambijent i, s vremenom, kupiti strojeve za rad koji nam nedostaju.«