Arhiv tekstova

Maja Loboda (1990.) iz Lemeša, učenica je trećeg razreda Gimnazije »Veljko Petrović« u Somboru, na društveno-jezičnom smjeru. 

ŠKOLA: Pri upisu u srednju školu željela sam pohađati gimnaziju, jer sam bila odlučna nakon toga ići na studij. Gimnazija nas uči konstant-nim radnim navikama, a profesori su nam kvalitetni i strogi. Tijekom školovanja želim isključivo steći znanje, a ocjene mi ne znače tako mnogo. U osnovnoj školi bila sam skroz odlična učenica, a sad sam zadovoljna prosjekom iznad 4. Motivaciju za redovito učenje dobila sam tijekom natjecanja u osnovnoj školi, kada sam uvidjela kako s malo više rada mogu mnogo više postići. Imam afinitet za učenje jezika, pa u srednjoj pohađam sate njemačkog, engleskog i latinskog jezika.

ŽELJENO ZANIMANJE: Prije sam mislila da ću biti odgojiteljica, dok su mi se današnje želje glede zanimanja promijenile. Voljela bih biti prevoditeljica, željela bih ići na studij njemačkog i engleskog jezika, kao drugog po redu. Ne bih željela biti profesorica, već sam više zainteresirana za rad u praksi. Imala sam prigodu komunicirati na tim jezicima i veoma sam se dobro snašla, što mi je dalo motivaciju za daljnje usavršavanje u tom području. Veliku pomoć dobila sam od profesorice iz osnovne škole Julijane Knežević, koja mi je približila i pojasnila »temelj« jezika. 

VJEŽBE JEZIKA: Profesorica njemačkog jezika, koja ujedno predvodi i naš odjel, svake je godine okupljala mlade radi odlazaka na susret »Gelobuiswallfahrt der Donauschwaben«, koji se organizira za mlade Nijemce. Zbog dobrog poznavanja njemačkog jezika, iako nemam njemačko podrijetlo, ponuđeno mi je sudjelujem na 48. susretu te organizacije. Iz somborske općine išlo je osmero mladih, a osim nas tamo su sudjelovali i mladi iz Mađarske i Rumunjske. Smješteni smo bili u samostanu, u sobi nas je bilo dvadesetak, posebno mladići i posebno djevojke. U sklopu programa imali smo jednu večer susreta na Altöttingu, koje se smatra svetim mjestom. Obilazili smo crkve sa svijećama i bilo je jako dobro organizirano. Jedan dan posjetili smo Papin dom. 

HODOČAŠĆE: Ljetos sam po prvi put išla na hodočašće u Taize, i jako mi se sviđao i kamp i program. Tamo sam također pričala na njemačkom i na engleskom jeziku, upoznala sam puno mladih, dopala mi se hrana, a osobito doručak. Sve je bilo neuobičajeno, od svete mise s mnogo pjevanja, do sjedenja na podu »poput muslimana«. Ne vjerujem da bi se to uspjelo provoditi kod nas, jer živimo u  konzervativnoj sredini, dok mi se tamo takva opuštenost jako sviđala. 

OBIČAJI: U Lemešu postoje dva kulturna društva – mađarsko i hrvatsko-bunjevačko. Prošle godine bila sam »lemeška bandašica«, po ranijem odabiru Hrvatsko-bunjevačkog kulturno-umjetničkog društva »Lemeš«. Sretna sam što je sve prošlo uoči lemeške Dužijance, bili smo veoma zapaženi, a pri tome nismo imali puno obveza. Redovito smo sudjelovali na gotovo svim svetim misama u Lemešu, a išli smo na Dužijancu u Suboticu i na Dužionicu u Sombor. Imam svoje nošnje, bunjevačku svilu, od koje je pola original, a pola je šivano, kao i šling. 

FOLKLOR: Počela sam plesati prije osam godina, kada je i utemeljeno Društvo. Volim plesati brze i dinamične plesove, dok smo od mađarskih igara naučili smo dvije-tri koreografije. Najljepše su mi uspomene iz Valjeva, jer smo ranije puno išli plesati turneje po Srbiji, dok u inozemstvo nikada nismo išli, uvijek smo se samo spremali ići, ali zbog nečega nije uspjelo. Nastupali smo u Beogradu na »Beogradskom pobjedniku«, a jedne smo godine ostvarili i zapažene rezultate. Na žalost nema novih generacija zainteresiranih za plesanje, iako to nosi i puno druženja i poznavanja igara, a isto tako više nema ni nekoga tko bi se angažirao u Društvu. Probe su trajale sat i pol do dva, mada bi tu trebalo mnogo vježbanja za bolji uspjeh. Mnogi su mladi govorili kako ne uspijevaju uskladiti probe sa školom, mada je to čudno, jer ja sam to uvijek uspijevala. Kada sam išla popodne u školu tad nisam stigla na vrijeme, ali sam ipak došla. Ukoliko se želi plesati, tada treba biti organiziran i pohađati probe iz ljubavi. 

SPORT: Sada nešto početi trenirati,  malo je kasno, a možda ću se preorijentirati na aerobik. Ranije sam u selu trenirala rukomet, dok je bilo trenera, a kad ga više nije bilo, tad mi je bilo komplicirano nastaviti u Somboru, iako sam za to imala želju. 

SLOBODNO VRIJEME: Nemam puno slobodnog vremena, osim što boravim u školi, putovanje mi traje ukupno dva sata, što me prilično i umori, a tek tad slijedi učenje. Svoje vrijeme volim provoditi na Internetu, biti van ili spavati, pa mi u tome uglavnom prođe ostatak vremena. 

PLANOVI: Voljela bih upisati studij u Novom Sadu i biti na proračunu fakulteta. Željela bih se obučiti i raditi kao simultana prevoditeljica, tad bih puno putovala i uživala u svom poslu. U Lemešu je financijski jako teška situacija za mnoge, pa su stoga mladi i nezainteresirani. Ne planiram živjeti na selu, već bih željela nakon studija ostati u Novom Sadu. Nije da ne volim selo, već ne vidim tu neku budućnost i svoju šansu. To je jako teško reći, ali je stvarnost takva. Za sada željela bih se aktivirati u organizaciji mladih, kako bih stekla vještine rada s mladima.

PRIJATELJI: Imam dvije jako dobre prijateljice i mnogo prijatelja s kojima se družim, kako u školi tako i u slobodno vrijeme. Moja najbolja prijateljica je iz Lemeša, pohađa medicinsku školu i također planira studirati u Novom Sadu.                                                                  g