Arhiv tekstova

Na nedavnom 15. okupljanju protjeranih srijemskih Hrvata iz Beške održanom u Bjelovaru, najstarija sudionica skupa bila je naša sugovornica Ruža Mihalj, rođena Stipić. Sa svoje 84 godine Ruža je brodila kroz mnoge životne oluje, preživjela dva krvava rata i tri preseljenja, doživjela puno lijepih i teških trenutaka, ali je ostala dosljedna u svojim temeljnim životnim načelima i vjeri u Boga koja je u njihovoj obitelji uvijek bila na prvom mjestu, a Katolička crkva neupitna vrijednost koja je jedina bila kadra shvatiti čovjeka u njegovu pozivu i njegovim težnjama, u njegovim ograničenjima i njegovim neugodama, u njegovim pravima i njegovim zadaćama, te imati za njega riječ života koja je odjekivala u povijesnim i društvenim događajima ljudskog postojanja. 

Ruža je rođena 1923. godine u hercegovačkom selu Došćica, u općini Konjic, u kojem je živjela do 1948. godine kada se udala za Nikolu Mihalja i preselila u susjedno selo Amatlije.

IZ HERCEGOVINE U SRIJEM: »Moj suprug Nikola rođen je 9. studenog 1924. godine u Amatlijama, a ja sam se nakon udaje 1948. godine preselila k njemu«, kaže nam Ruža i dodaje kako su se prvih godina zajedničkog života bavili poljoprivrednom djelatnošću sve dok joj se suprug nije zaposlio u »Hidrogradnji«, u Jablanici na Neretvi. Ruža je u to vrijeme bila kućanica i skrbila o troje njihove djece rođenih u Hercegovini, Mariji (1949.), Veroniki (1952.) i Damjanu (1954.).

»Prvi šok i tragedija u mojem životu bila je smrt našeg sina Damjana koji je umro nedugo poslije rođenja od zloćudne bolesti«, suznih očiju prisjeća se Ruža tužnog događaja koji joj je ostao trajno urezan u srcu. Druga Ružina selidba dogodila se 15. svibnja 1955. godine kada je nakon izgradnje akumulacijskog jezera njihovo selo bilo praktički odsječeno od svijeta.

»Kako je većina ljudi iz Hercegovine u to vrijeme odlazila u plodnu srijemsku ravnicu, a mi smo se također morali seliti, odlučili smo se na odlazak u Bešku«, kaže nam Ruža.

Kako je svaki početak najteži, tako se i obitelj Mihalj prvih godina života u Srijemu snalazila kako je znala i mogla. Bolji su dani došli kada se vrijedan i častan Nikola zaposlio u ergeli na Fruškoj gori, dok se Ruža i dalje brinula o njihovoj mnogobrojnoj djeci. »Osim Marije i Veronike koji su rođeni u Hercegovini, u Srijemu su nam se rodili Ivan, Ivka, Ruža, Kata, Emanuel i Cmiljko«, kaže Ruža i ponosno nam nabraja imena svoje unučadi: Sara, David, Marko, Ana, Goran, Jadranka, Sanja, Tina, Slaven, Martin, Jasna, Tomo, Nikolina, Glorija, Dunja, Iva, Isak i Adela. Naravno da ovaj popis nije konačan jer se on iz godine u godinu nadopunjuje, a uskoro će se na njemu naći i imena prvih Ružinih praunučadi. 

Nakon dugogodišnjeg rada u ergeli na Fruškoj gori Ružin suprug Nikola prelazi u poljoprivredni kombinat »Agrounija« u Inđiji, u kojem je radio sve do svoga umirovljenja 1987. godine.

IZ SRIJEMA U VIROVITICU: I kada je izgledalo da će bračni par Mihalj mirno živjeti svoju starost, dočekujući i uživajući u svojoj mnogobrojnoj djeci i unučadi, bubnjevi rata počeli su odzvanjati našim mirnim Srijemom, a tamne sablasti zaplesale smrtonosni ples sijući mržnju i smrt.

»Nakon 37 godina provedenih u Srijemu, dijeleći svih tih godina dobro i zlo sa svojim Beščanima, bila sam primorana po treći put promijeniti mjesto svog stalnog boravka i preseliti se u Hrvatsku. Zamijenili smo kuću i preselili se 15. siječnja 1992. godine u Viroviticu, gdje i sada živimo«, kaže Ruža. Na pitanje što misli o tradicionalnim godišnjim okup-ljanjima Beščana u organizaciji njihovog zavičajnog kluba, Ruža odgovara kako je to lijepa zamisao koja, evo već 15. put potvrđuje svoju opravdanost. 

»To su susreti s davno prošlim vremenima kada se sjećamo našeg Srijema koji nas je sve povezivao, u kojem smo proveli najveći dio svoga života i u kojem smo ostavili zaorane brazde naše mladosti. I kao što naši svećenici stalno ističu da je jedini uvjet za ostvarivanje ljudskosti i čovječnosti ispunjavanje evanđeoske zapovijedi ljubavi prema drugima, što znači drugoga slušati i osluškivati, suosjećati s njegovom patnjom i boli, ali znati se i radovati njegovoj sreći i uspjehu te poštovati i uvažavati drugoga kao cjelovita čovjeka, tako su i ovi susreti jedini način da se na jednom mjestu ponovno vidimo, popričamo, saznamo koga više nema među nama i da svaki put ponovno napunimo našu dušu«, poručuje za kraj razgovora Ruža Mihalj.