Arhiv tekstova

Marica Matin, sedamdeset osmogodišnja starica iz Bačkog Brega, već više od pola stoljeća bavi se raznim vrstama ručnog rada. Sedam je desetljeća rada, tkanja, pomaganja drugima i činjenja za druge.

Ove godine, Marici i njezinom još uvijek vitalnom suprugu Marinu, koji joj u svemu pomaže, navršava se šezdeset godina zajedničkog života. Kod Marice i Marina ova njihova »tvrtka« još uvijek djeluje – puno je nanizanih decenija braka, roditeljstva, topline i gostoprimstva, puno je godina rada, muka i truda... Njihova je kuća obnovljena, ali po sobama je prava etno izložba. Na tavanu – pravi etno muzej. U dvorištu cvijeće, voćke i vinova loza. Mjesto na kome ovi krepki starci nude izvornu priču, pravi šokački divan i radost života. 

Što ste sve radili tijekom svog života?

Još od svoje šeste godine štrikam. To sam naučila još u zabavištu, dakle pune sedamdeset i dvi godine. Cilog svog vika sam tkala. Prija sam tkala ponjave, otarke i krpare, a sada šokačke pregače. Oduvik sam šila, plela, plela šule, vezla i štrikala. Plela sam curama pletenice, kudrala šiške, krpala zlatem, šljokala oplećke, kitila divojke u punu glavu, nizala zrnje, pravila lepere, ružice od papira, prosicala krilca, pravila đurđice, klasove, sve za punu glavu i lipu šokačku nošnju. Svakog sam učila raditi, svakom sam učinila. Ručni rad sam radila Berešcima, u Monoštor i u Santovo. Radila sam za novce, ali puno više za fala. U crkvu sam voljila it, i još uvik odlazim svakodnevno na misu. Išla sam na sveta mista, čak i u Rim. Obiteljske veze su me vodile od Kosova do Slovenije, Baranje i Srijemske Mitrovice i uvik sam se opravljala u svoju lipu šokačku nošnju i divanila našim lipim šokačkim divanem. Posebno sam voljila sprimat divojke za folk-lor, a posebno za velike crkvene svečanosti. Zrnje je moralo stojat ko saliveno, a »puna glava«, ni »natapito«, ni »otrašćito«. Uvik s mirom, al ponosno. Uz ručni rad, radila sam i poljske poslove. Od mladosti, žetve sam se naradila i kukuruza nabrala. Sada sam stara i još uvijek tkam i šijem, al se ne dam. Volja je jača od godina. 

Tko Vas je naučio tkanju?

Snovati (tkati) me naučila moja baka. Moje »stative« (razboj) su u uporabi priko sto godina. Snovanjem se sada skoro više niko ne bavi, a ja još uvik vršim usluge za druge, koji bi štogod tkali. Još uvik snujem osnove za tkanje i još uvik »pripravljam vrtila«, di se na razboju dovršava rad na osnovi za tkanje. Tkala sam svilom i markulinem, na jabučice, ružice, listake, na lažu i za kajanje – nema šta nisam.

Od mladosti do starosti...

U Beregu je prije šezdeset godina bilo devedeset cura. Svake večeri smo išle na divan i tamo smo radile ručni rad. Nediljom poslipodne je bila igranka, a posle obavezno na večernje. Nismo imale ni cipele ni papuče, samo šule. Momci su bili u vojske do 1947. godine. Kada su se vratili, dvadeset i dva para se vinčalo u ovom selu. Vinčanja su se obavljala ponediljkom i sridom. 

Ove godine, kada je šezdeseta obljetnica tih brakova, samo će ga četiri para zajednički proslaviti. U subotu, u crkvi svetog Mihovila u Beregu, održat će se sveta misa zahvalnica tim povodom. Šezdeset godina zajedničkog života će proslaviti: Marica i Marin Matin (Banovi), Marica i Marin Dekić (Simini), Manda i Marko Dekić (Šandorovi) i Marija i Marin Ivošev (Kuzmini). Šest desetljeća zajedničkog života, bilo je i lipog i ružnog, puno posla kad svašta nismo imali, a nikad nismo mislili da ćemo dočekat dvi hiljaditu godinu, a sad je već dvi hiljade i sedma. 

Nena Marica Banova je dobra i tiha starica, zlatnih ruka, čuvarica ognjišta i svoga doma u kome uvijek rado dočekuje svoju djecu i unučad. Njezino srce i njezina su vrata uvijek otvorena za sve ljude dobre volje i dobre namjere.