Arhiv tekstova

Kao svojevrsno iznenađenje za njegov 60-ti rođendan njegovi tamburaši priredili su Stipanu Jaramazoviću prigodnu glazbenu čestitku u subotičkom caffeu »Galerija« i tako na najljepši način obilježili lijepi životni jubilej svoga dugogodišnjega ravnatelja. Kako to u životu često biva, životna obljetnica podudara se i s tridesetom obljetnicom rada Subotičkoga tamburaškoga orkestra, na čijem je čelu od njegova osnutka upravo naš sugovornik. O svim proteklim godinama s tamburicom u ruci, samom nastajanju tamburaškoga orkestra i budućnosti ove lijepe glazbe na našim prostorima, razgovarali smo u ekskluzivnom razgovoru za Hrvatsku riječ.

HR:  Jubilarni 60-ti rođendan Vaši tamburaši čestitali su Vam na veoma originalan način. Kako je sve to izgledalo i tko »stoji« iza cijele organizacije?

U našoj obitelji postoji, već odavna, ustaljeno pravilo, kako ove »velike rođendane« više ne slavimo u nekoj specijalnoj atmosferi velikih fešti, slavimo dječje rođendane, ali ove, tzv. odrasle, proslavljamo više reda radi. Ovog puta, istina, s obzirom kako je zbilja u pitanju okrugli jubilej, i doma smo malo to ljepše obilježili, a ova proslava u caffeu »Galerija« zbilja je za mene bila jedno veliko i lijepo iznenađenje. U svemu je sudjelovala i moja sestra koja živi u Njemačkoj, a bila je kod nas u posjetu i ona je »forsirala« sam dolazak u kafić, kao na jednu kavicu. Ja sam došao ne očekujući, niti najmanje, da se sprema svečani ugođaj uz zvuke tambura. Sumnjam da je moj sin Nikola, uz pomoć svih ostalih, glavni krivac cijele organizacije...

HR: Uz tako lijepu čestitku jamačno ste se u jednom trenutku slušanja lijepih tonova prigodne svečarske pjesme sjetili svojih najranijih početaka druženja s tamburicom. Tko je zaslužan za Vaš tamburaški angažman i kome možemo zahvaliti na otkrivanju Vašega glazbenog talenta?

Još malo pa će biti i punih 50 godina kako držim tamburicu u ruci i aktivno se bavim glazbenom umjetnošću. Počeo sam svirati još 1959. godine, a glavni inicijator moga uključivanja u svijet glazbe je bio moj pokojni profesor tjelesnog u kerskoj školi (»Ivan Milutinović op.a«) Antun Katančić, koji je bio veliki zaljubljenik u glazbu i prije svakoga školskoga sata nam je znao pustiti neku tamburašku numeru na magnetofonu i tek tada je sat mogao započeti. On je znao, tijekom slušanja glazbe, mirno stajati, često puta su mu znale i suze teći, jer toliko je to volio i cijenio. I kada se u OKUD »Mladost« formirala prva tamburaška sekcija, naš profesor Katančić je pokupio pola škole i odveo nas na upis.

Opet, s druge strane, sama tambura i tamburaška glazba su oduvijek bili prisutni u našoj kući i jednostavno nije bilo dileme kada je bio u pitanju moj izbor.

HR: Počevši svirati tamburicu, jednostavno ste morali više voditi računa o Vašim prstima i rukama, štedeći ih od tzv. »grubljih poslova«. Jeste li imali nekih problema oko tih pošteda?

Tamburaš mora imati odmorne i lake ruke i zbilja ih mora čuvati od ozljeda. Svojevremeno sam znao svom bratu nuditi, kada bi nam otac naredio nešto teže za raditi, da on uradi i za mene, a ja ću ići sve vreme uz njega i svirati mu dok bude radio. Zbog toga sam morao istrpiti i dosta zadirkivanja, ali jednostavno sam već tada odlučio sačuvati svoje ruke za glazbu i mislim kako nisam pogriješio.

HR: Kada ste shvatili da bi tamburica ozbiljnije mogla obilježiti Vaš životni put, te koliko ste ispočetka vježbali sviranje?

Na samom početku bavljenja glazbom vježbao sam vrlo malo, najviše pola sata dnevno, ali  s vremenom sam vježbao sve više, nastojeći postići sve bolju kontrolu i umješnost sviranja. U biti, moje bavljenje ovim lijepim instrumentom može se podijeliti u tri razdoblja – prije odlaska na studij u Beograd, tijekom studija i nakon povratka u Suboticu. Sam boravak u Beogradu, od 1966. godine, gdje sam studirao na prometnom fakultetu, obilježilo je moje druženje i sviranje s tamburašima Makse Popova, glasovitog tamošnjeg glazbenika, koji je vodio tamošnje društvo kojemu sam se ja priključio po dolasku. No, tu je odmah nastao jedan veliki problem, jer većina tamburaša nije poznavala notni sustav i sve su učili i svirali napamet. Meni je tamo postalo užasno dosadno, jer im je trebalo znatno više vremena za svladavanje zadanog materijala. Tu sam ja bio u velikoj prednosti, jer sam pod ravnanjem Laze Malagurskog u Muzičkoj školi i Mladosti svladao notni sustav i bio u potpunosti glazbeno pismen. U tom drugom razdoblju slijedi moje uključivanje u narodni orkestar pri OKUD-u »Ivo Lola Ribar« u Beogradu, koji je vodio glasoviti glazbenik Jašarević, koji mi, istina, nije mogao mnogo pokazati u vezi tambure, ali mi je puno toga pokazao i ukazao glede samog poimanja glazbe i samom pristupu njenoga izvođenja. Taj dio i iskustvo koje sam stekao su mi, poslije, puno pomogli u daljnjem radu i tek tada sam počeo osjećati određeno sazrijevanje u glazbenome smislu.

HR: Povratkom sa studija započinje treće razdoblje Vašeg bavljenja glazbom koje, na sreću svih Subotičana, traje već puna tri decenija – od kako postoji Subotički tamburaški orkestar. Kako je uopće došlo do ideje o osnivanju orkestra, koji će njegovati umjetničku tamburašku glazbu?

Po povratku u Suboticu jedno sam dobro znao. Odlučio sam da ne želim svirati onako kako sam do tada svirao, a to je značilo želju za izlaskom iz kavanske forme i čistog folkloraškog djelovanja, te praćenja određenih vokalnih solista. U to vrijeme je postojao i djelovao jedino tamburaški orkestar u »Bunjevačkom kolu« u koji je čika Lazo Malagurski prešao iz Mladosti i jednostavno nigdje drugdje nije postojao tamburaški orkestar. Odlučio sam poduzeti određenu inicijativu, te uz pomoć mojih prijatelja Pere Ušumovića i Ivice Vidakovića, s kojima sam nekada svirao, odlučio napraviti jedan orkestar, koji će svirati i raditi drugačije nego što je to do tada bio običaj. Želja nam je bila napraviti, makar jednom godišnje, veliki koncert koji bi imao onda težinu kvalitetnog muziciranja. Znači sve je poteklo od nas trojice, a onda smo počeli pozivati i uključivati sve one za koje smo znali da bi mogli svojom kvalitetom sudjelovati u radu orkestra. Tako smo uspjeli doći do prvih petnaest imena i bez formalnog registriranja započeli s probama u prostorijama Muzičke škole u Subotici gdje je radio čika Lazo, koji je također prihvatio sudjelovanje u radu našeg projekta.

HR: Kada ste po prvi puta nastupili u formaciji budućeg subotičkog tamburaškog orkestra, koji se, istina, još uvijek nije tako zvao i kada je orkestar počeo konačno djelovati pod svojim današnjim imenom?

Bilo je to 8. ožujka 1977. godine kada smo u prostorijama Muzičke škole održali svoj prvi javni nastup, koji je bio izuzetno zapažen. Inače, u tom terminu su običavali nastupati profesori i učenici, ali je ovoga puta bio načinjen izuzetak i dobili smo priliku koju nismo propustili iskoristiti. Dobro smo se pripremili, uvježbali i odsvirali čitav program funkcionirajući kao jedan. Publika je odlično primila našu izvedbu »Bunjevačkog kola« i jedne španjolske numere i bili smo nagrađeni velikim pljeskom za svoj premijerni nastup. Glede naziva – on je nastao kada smo trebali nastupiti na vojvođanskoj smotri orkestara i tada nam je politički sugerirana promjena imena koje je do tada radno glasilo orkestar »Tumbas Pere Hajo». Predložen je naziv Gradski, a onda smo se mi usprotivili i odlučili da se zovemo Subotički tamburaški orkestar i tako je to ostalo do današnjeg dana.

HR: Je li bilo problema u vrijeme bivšeg  jednopartijskoga državnoga sustava, oko sastavljanja programa koji se namjeravao izvoditi?

Znalo se onda kako se i šta se moralo svirati i nije bilo problema. Postojale su nepisane regule oko onoga što bi moralo biti na programu, a to je prije svega bila jedna rodoljubivo-revolucionarna pjesma, potom jedna koncertna kompozicija, te jedna narodna. I tu nije bilo nekih većih problema. Opet, kada smo imali cjelovečernje koncerte, s obzirom da smo u Subotici, prakticirali smo u program staviti i neku mađarsku kompoziciju, što i danas prakticiramo zbog posebne draži izvođenja takvih numera.

HR: Koliko je glazbenika prodefiliralo tijekom proteklih trideset godina kroz redove Vašeg tamburaškoga orkestra?

Prilikom obilježavanja 25. godišnjice rada napravili smo računicu u vezi glazbenika koji su više od dvije godine bili aktivni članovi orkestra, jer dvije godine su ipak jedno ozbiljnije razdoblje, i stigli smo do brojke od preko 600 naših tamburaša. Danas, pet godina kasnije, vjerujem kako se ta brojka popela na već negdje oko 700-750 osoba, koje su svirale skupa s nama.

HR: Odakle potječe najjači izvor sviračkog potencijala koji smjenjuje starije generacije u Vašem orkestru i iz kojih sredina se regrutiraju novi članovi?

Uvjerljivo najjači potencijal budućih tamburaša stiže iz osnovnih škola, a rekorder bez premca je škola »Matko Vuković«, u kojoj je djelovala glasovita učiteljica Liza, koja je marljivo i predano radila s najmlađim tamburašima. Ona bi djecu, kada dođu u treći ili četvrti razred, znala »pokupiti«, animirati i sve ih dovesti kod nas.

HR: Koliko je potrebno vremena za stasanje jednog budućeg člana tamburaškog orkestra, točnije, vremena i vježbanja za budući koncertni nastup?

Sve ovisi, ponajprije, koliko se vježba, ali u prosjeku od djece koja stignu kod nas u četvrtom ili petom razredu, nakon dvije godine redovitog vježbanja formiramo dječji tamburaški orkestar i oni nastavljaju djelovanje u toj formaciji. Kada dođu u osmi razred i dovoljno stasaju, onda ih prebacujemu u stariju skupinu. U biti sve ovisi o pojedinačnom slučaju određenog tamburaša, ali je činjenica da djeca koja već zarana počnu i trebaju mnogo više vremena, jer jednostavno u tom uzrastu, posve logično, još uvijek nisu spremna za ozbiljniji koncertni nastup. Dok, opet, talentiraniji tamburaš, koji počinje s trinaest ili četrnaest godina, već za tri godine je spreman za uključivanje u veliki orkestar.

HR: Kako biste odredili svoju ulogu u orkestru, ako to shvatimo samo kroz prizmu ravnatelja i vođe. U kojoj mjeri je tu bitna pedagogija i pravi odnos prema svim članovima jednog kolektiva kakav je Vaš orkestar?

Glede samog odnosa u orkestru često puta se zna sukobiti uloga vođe i prijatelja, što za ravnanje orkestrom zna biti, ponekad, prob-lematično. Zato često volim reći kako sve važne odluke donosimo jednoglasno tj. presudan je moj glas. Opet, uvijek sam naglašavao, kako ja ne želim biti pedagog već jednostavno želim isključivo raditi s orkestrom, ali mi je svojevremeno Nataša Marković, koja je vodila folklorni odjel u Bunjevačkom kolu, rekla: »Nećeš imati tamburaše kakvi ti trebaju, dok ih sam ne stvoriš«. Malo po malo meni je to sve više postajalo posve realnom opcijom i neminovnošću daljnjeg rada. Započeo sam s animiranjem mladih tamburaša i postupno su se djeca počela javljati sve masovnije i više problema nije bilo.   

HR: Kao ravnatelj orkestra odgojili ste mnoge generacije izvrsnih tamburaša, a pokraj sve te djece stasala su i vaša djeca Sonja i Nikola. U kojoj mjeri je bilo teško razlučiti ulogu oca od ravnatelja orkestra u kojemu su tijekom proteklih godina zasvirali skupa s Vama?

Sa Sonjom nije bilo nikakvih prob-lema, jer je ona već zarana prihvatila tu dvojnost moje uloge, ali je zato s Nikolom to već išlo malo teže. On je mene ipak doživljavao prvenstveno kao oca, želeći se stalno igrati, a ne i kao nekoga koga mora slušati kao vođu orkestra. Zato sam morao pribjeći svojevrsnom lukavstvu i uz pomoć Ruže Torbai, koja je radila prema mojim naputcima, njemu stvorio sliku kako je ona njegov učitelj, a ne ja. Tambura je uvijek bila prisutna sve vrijeme u našoj kući, djeci i mojoj supruzi je posve normalno bilo da se često svira i čak je Nikola nedavno izjavio kako mu je sviranje bilo kao, recimo, jelo. Svakodnevno i najnormalnije. Opet, drago mi je da su moja djeca slijedila moj put. Konačno, Sonja je glazbu izabrala i za svoje profesionalno opredjeljenje i svojim umijećem već samostalno može voditi i cijeli orkestar.

HR: Za protekla tri desetljeća rada Subotičkog tamburaškog orkestra ubilježili ste brojne nastupe u zemlji i inozemstvu. Ipak, kada biste morali izdvojiti neke od njih, koji bi ušli u tu famoznu rang listu najuspješnijih?

Jako je teško izdvojiti najuspješnije nastupe, ali kad već moram jamačno bih tu svrstao nastup u Belgiji i osvajanje prvog mjesta »Suma cum laude«, tri prva mjesta na velikom natjecanju cijele tadašnje zajedničke države u Osijeku i, bez dileme, veliku koncertnu turneju u Izraelu. Tada se za naš koncert u najprestižnijoj dvorani u Jeruzalemu doslovno tražila karta više, jer je bilo mjesta za samo 800 ljudi u dvorani, a vani je ostalo više od 200 onih koji nisu uspjeli nabaviti ulaznicu i za njih je direkcija dvorane postavila zvučnike uz pomoć kojih su u holu pratili cijeli koncert. Sam koncert je prenosio u izravnom prijenosu i izraelski radio, te je, prema kasnijim informacijama, taj prijenos pratilo trideset posto slušatelja. 

HR: Vratimo se na koncu u sadašnjost Vašeg životnog i stvaralačkoga jubileja. Jeste li tijekom tamburaške proslave rođendana pogledali očima budućnosti u sastav Vašeg orkestra i vidjeli među njima svoga nasljednika na njegovom čelu?

Odgovor na ovo pitanje ima dva dijela, prvo – jako mi je teško prepoznati moga nasljednika, jer bi prema mojim kriterijima to trebao biti moj klon, a to nije moguće. S druge strane, moja kćer Sonja se glazbeno školovala, završila Akademiju i već sam joj jednom prepustio ravnanje orkestrom i mislim, ne samo zato što mi je kćer, da bi ona jednoga dana mogla uspješno nastaviti ono što danas radimo.

HR: Na koncu zahvaljujemo na opsežnim odgovorima, a kao slavljeniku, uz srdačne čestitke, ostavljamo Vam mogućnost da još nešto dodate ovom prigodnom razgovoru u povodu Vašeg životnoga i glazbenoga jubileja.

Zahvaljujem na čestitkama, ali bih ipak volio naglasiti potrebu i neophodnost većeg angažmana društva glede financiranja tzv. amaterskog bavljenja glazbom, jer u suprotnom u općoj besparici dolazi do izrazito štetne komercijalizacije glazbe i sve se počinje svoditi na prozvod koji se može prodati, što opet neminovno vodi do snižavanja umjetničkog kriterija. A kvaliteta glazbenog izraza bi se, ipak, morala njegovati i očuvati za budućnost. 

g