Arhiv tekstova

Rado se sjećam jednog događaja. Ovih dana je blizu godišnjica smrti pape Ivana Pavla I. (29. rujna), kojega su nazvali »Papa koji se smiješi«. Kako je poznato, bio je na čelu Crkve svega 33 dana. Imao sam sreću sudjelovati u njegovoj drugoj »Audijenciji srijede«. Uveo je posve novi običaj: dijaloška kateheza. Toga puta, budući je bio mjesec rujan, početak školske godine, pozvao je k sebi jedno dijete iz puka i započeo pred svima s njime razgovor. »Ti želiš postati velik?« 

Dječak odgovara: »Svakako«. »Želiš li postići nešto veliko u životu?« Ponovno dječak odgovara hrabro: »Svakako!« Papa dalje pita: »Znaš li da za to treba ići u školu?« Dječak stidljivije odgovara: »Znam«. »Ti si sigurno dobar đak«, nastavlja Papa. Dječak je šutio. Papa ga pomiluje po glavi i progovori: »Raduješ se i voliš školu?« Na to mali hrabro i glasno odgovori Papi: »Ja školu ne volim!« Papa uzdahne i kaže nam: »Eto, pokvario mi je temu kateheze… Hoće postati velik, hoće postići velika djela, a ne voli školu…« Dječaka je blagoslovio i pustio da se vrati među nas, a kod prisutnih se čuo buran pljesak i srdačan smijeh. Unatoč neuspjelog dijaloga, Papa je održao prekrasnu katehezu o pravima i dužnostima djece, roditelja i škole. 

PRAVA I DUŽNOSTI: I mi smo na početku školske godine. Živimo u vremenu kada se danomice potpisuju nekakve povelje o pravima. Te pravo na ovo, te pravo na ono, te pravo djece, pa pravo žena, pa pravo manjine, prava… prava! Da, ali nitko ne uključuje u ta prava odmah i drugu stranu medalje, a to je – da ne može postojati pravo bez dužnosti, bez obveze. Izvikivanje prava i potpisivanje deklaracija već pomalo iritira. Volio bih da se govori i o dužnostima na koje ta prava navode ili su im pretpostavka. Tamo gdje se govori o pravima djece, o pravima na školovanje, o pravima u školi, ne govori se o dužnostima djece, o dužnostima u školi, o dužnostima u školovanju. Nisam čitao neko jasno definirano pravo o pravima nastavnika i učitelja, ali sam čitao puno o njihovim dužnostima. Čitao sam puno o pravima roditelja, ali nisam čitao puno o dužnosti roditelja. Sve mi se to čini nekako konfuzno i neujednačeno. 

S jedne strane se jednima prenaglašavaju dužnosti, a prešućuju prava, dok se drugima prenaglašava pravo, a prešućuje dužnost. Zna li dijete da ima pravo na školovanje, ali da ima dužnost učiti i držati disciplinu? Znaju li roditelji da imaju pravo na školovanje svoje djece, ali da imaju dužnost odgajati svoje dijete za školu, da to nije privatna institucija i nije mjesto razmaženih individualaca, nego mjesto reda, rada, učenja i discipline? Što očekuju od škole, kada njihova djeca završe pojedini razred? Koliko su spremni surađivati sa školom da to dijete bude ne samo informirano nego i formirano s navikama rada i odgovornosti? Škola je nemoćna, ako u školi disciplinu treba održavati školski policajac. Djeluje pomalo apsurdno. Odgojna institucija, a nastavnik i učitelj nema načina držanja discipline i stjecanja radnih navika kod đaka, jer su mu suprotstavljeni i »prava djece« i »prava roditelja«. Imam dojam da u našoj suradnji na tom području puno toga nedostaje. 

VREDNOTE: Mnogi suvremeni roditelji nisu kadri, bilo zbog ograničenog vremena, bilo zbog sukoba u obitelji i »lažnog« obiteljskog života, svoje dijete odgajati da poštuju vrednote – red i rad, pa sebe varajući neobično »brane« svoje dijete i time zapravo nad dječjom psihom »ukrštavaju« svoju neslogu. Tako nastaju male razorene duše, koje se ne mogu privići ni redu, ni radu. U isto vrijeme od škole očekuju čudo. Ne bih htio biti gorak u kritici suvremene obitelji, ali moramo pogledati istini u oči. Može li postojati zdrava obitelj u kojoj muž živi »svoj privatni život«, a majka živi »svoja prava«? 

Jasno da je sve više takvih obitelji, što direktno vodi u raslojavanje društva i uništenju osnovne ćelije zdrave zajednice: obitelji. U tom slučaju, žrtva je dijete. Škola tu jedva što može. Slušam sve više učitelje i nastavnike, kako osjećaju vapaj dječjih duša, da im barem oni budu i otac i majka. Mnogo je siročadi koji imaju roditelje, ali kao da ih i nemaju. To zasigurno boli i roditelja, ali koliko će boljeti društvo budućnosti? Nesagledive su posljedice. Volio bih da se zajedno nad ovim zamislimo. 

Ne mogu ne spomenuti ovdje i Boga. Koja prava ima On u našim obiteljima? U našim školama? U našem društvu? Bez obzira na vjeru, ipak je On Stvoritelj i ravna ljudskim životom. Naš Bog je Ljubav. Osjećamo li odgovornost prema tom jedinom Gospodaru života pa da ga koji puta »zapitamo« što misli o nama i gdje nam je spreman pomoći? Garantiram, kad bi obitelj dnevno sklopila ruke i postavila to pitanje Bogu, odgovor bi bio vrlo jasan: Bog je spreman pomoći uvijek i svagdje. On nije stvorio nesretnog čovjeka. Ne može se radovati lomu osobe. On je stvorio čovjeka za sreću, za rad i red i suradnju sa sobom. Dakle, ima puta, ima rješenja. Sklopiti ruke, podići glavu, sjediniti pozitivne sile, udružiti svoje mogućnosti pod Božjim brižnim okom i ići naprijed svjesni svojih prava i dužnosti koje možemo ostvariti s Božjom pomoću. 

 

g