Arhiv tekstova

Srijemska nogometna legenda Ivica Kopić rođen je 26. studenoga 1967. godine u Gibarcu, osnovnu školu je završio u svom rodnom mjestu, a srednju bravarsku školu u Šidu. »Moji roditelji, tata Stjepan i majka Anica, rođena Marošičević, također su rođeni Gibarčani, a zanimljivo je da su u Srijemu našu obitelj znali pod nadimkom Krstićevi, tako da mene i danas zovu Krsta«, priča nam Ivica, koji danas s obitelji živi u Osijeku. 

Nakon svršene srednje škole Ivica nije uspio naći posao u svojoj struci nego se zaposlio u drvnoj industriji »Lipa« u Šidu, u kojoj je radio sve do svog preseljenja u Hrvatsku. Najveća Ivičina ljubav je bio, i do današnjih dana ostao, nogomet. 

TALENTIRANI NOGOMETAŠ: »Počeo sam igrati nogomet sa sedam godina u Šidu, zahvaljujući mom ujaku nogometašu, starijem od mene šest godina, koji me je redovito vodio sa sobom na nogometne utakmice. S deset godina svi su u meni prepoznali raskošni talent, a kako su mi roditelji branili igrati nogomet, svoj sam dres, koji smo sami morali prati, kriomice prao na česmi, i ubacivao ga kroz napukli prozor u našu svlačionicu da se osuši. S 14 godina već sam u nogometnom smislu bio netko i nešto, a dvije godine kasnije bio sam standardni igrač prve postave našeg gibaračkog kluba«, priča nam Ivica kojeg je već u 20. godini, kao najboljeg igrača NK »Gibarac«, u svoje redove uzeo NK »Radnički« iz Šida. 

Iz tog vremena Srijemom kruži anegdota čiju nam je istinitost potvrdio sam Ivica Kopić. Naime, dok je igrao u »Radničkom« Ivica je u firmi radio po smjenama. Kada su počinjale pripreme za natjecateljsku sezonu Ivica je, da bi bio nazočan treninzima, jedan tjedan uzimao godišnji odmor, drugi tjedan bolovanje, a treći tjedan, kada je radio 2. smjenu, svaki dan trčao do kuće. Naime, radno vrijeme Ivici je završavalo u 22 sata, a autobus za Gibarac polazio je 15 minuta kasnije. Umjesto vožnje autobusom Ivica je svaku večer tih 6 kilometara trčao do Gibarca i, stigavši prije autobusa, mirno pričekao svoje sumještane na izlasku iz autobusa, kako bi skupa s njima otišao kući na spavanje. 

SVE ISPOČETKA: Nakon »Radničkog« Ivica je igrao za niz klubova koji su se natjecali u višem rangu natjecanja te došao i do Bačke Palanke, čiji je nogometni klub tada igrao u drugoj ligi. »Kako je Bačka Palanka bila relativno daleko od Gibarca, a ja već pomalo umoran od silnih putovanja na treninge i brojne utakmice, odlučio sam se vratiti u Šid«, priča nam Ivica i napominje kako je to već bilo vrijeme »jogurt« revolucije, koja je prethodila krvavim događajima nekoliko godina kasnije. »Već tada su me na utakmicama vrijeđali zbog moje nacionalnosti, zviždali mi i psovali majku ustašku. Moji suigrači su me branili i štitili koliko je to bilo moguće u tim ludim vremenima, a u meni je svakim danom sve više rasla spoznaja da je odlazak neizbježan«, sjeća se i dodaje da je očeva smrt 1992. godine prolongirala njegov odlazak iz Gibarca. 

»Majka mi je govorila da pričekam još neko vrijeme te smo tako dočekali 1995. godinu i dan kada su me s nekoliko najlonskih vrećica istjerali iz moje vlastite kuće«, kaže Ivica, koji se sa suprugom Ljiljom i petogodišnjim sinom Goranom tada preselio u Čepin pokraj Osijeka, te kao i ostali protjerani Srijemci ostao bez posla, prijatelja, rodbine te je sve morao ispočetka. Prvih godina su se nekako snalazili, a sve je bilo lakše kada mu je supruga Ljilja dobila stalni posao u Medicinskoj školi u Osijeku, a nedugo zatim i on u građevinskoj tvrtki »Mata«.

Danas je Ivica Kopić sa svojim prijateljem vlasnik građevinskog obrta, supruga Ljilja i dalje radi u Medicinskoj školi, a sin Goran je završio drugu godinu Tehnološke škole »Ruđer Bošković« u Osijeku i, s obzirom da je, kao i otac, zaljubljenik u sport, namjerava upisati Kineziološki fakultet u Zagrebu. 

U DINAMU: Za kraj nam je Ivica ispričao kako je kao 16-godišnjak bio u »Dinamu« dva puta po mjesec dana. »U Srijemu je NK ‘Dinamo’ imao svog predstavnika, koji je pronalazio mlade i talentirane igrače i slao ih u Zagreb. Tako sam se i ja, s dva svoja suigrača – Perom Tomićem i Vladom Biševim, 1985. godine našao u tom najvećem hrvatskom klubu«, sjeća se Ivica i priča nam kako su spavali u Maksimiru u krasnim dvokrevetnim sobama, hranili se u restoranu pokraj stadiona, trenirali i igrali za juniore, a kasnije i za seniore. U juniorima im je trener prve ekipe bio Ivo Šušak, trener druge ekipe Zdenko Kobešćak, a u seniorima je to bio »trener svih trenera« Miroslav – Ćiro Blažević, sa svojim pomoćnikom Rudijem Belinom. 

»Bez obzira što iz raznoraznih razloga nisam ostao u Dinamu, boravak u glavnom gradu Hrvatske ostao mi je u prekrasnom sjećanju i bio kruna mog nogometnog puta«, kaže nam za kraj osječki Gibarčan Ivica Kopić – Krsta.