Arhiv tekstova

Od brojnih Srijemaca, koji su u ratnom vihoru devedesetih godina prošlog stoljeća bili primorani napustiti svoj zavičaj, mnogi imaju vrlo zanimljive hobije te se bave specifičnim djelatnostima. Tako diljem Hrvatske (i svijeta) kreativno djeluju brojni Srijemci slikari, pjesnici, glazbenici, operni pjevači, izumitelji, a imamo i poznate liječnike, veleposlanike, generale, policijske dužnosnike, gospodarstvenike, političare...

Ali, svakako se originalnim hobijem može pohvaliti naš Srijemac Nikola Klobučar, Hrtkovčanin, koji svoj rodni kraj nije napustio kao većina Srijemaca u masovnom egzodusu za vrijeme Domovinskog rata, nego je to učinio davno prije. Naime, Nikola već tridesetak godina skuplja starine vezane uz poljoprivrednu djelatnost i svoje rodno selo, pokušavajući od zaborava otrgnuti jedan način života za koji mnogi ne znaju, ili su ga već zaboravili. On svojim zanimljivim hobijem čuva sjećanje na doba kojega je i sam sudionik, jer je rođen na pragu Drugog svjetskog rata, 21. siječnja 1940. godine u Hrtkovcima. 

DIJETE SELA: U svom rodnom mjestu završio je osnovnu školu, a kako se u to vrijeme za nastavak školovanja moralo napustiti selo i otići u grad, Nikola, koji je rođen u tradicionalnoj poljoprivrednoj obitelji s puno zemlje, nije bio na to spreman. »Moram biti iskren i reći da sam ja dijete sela, volio sam poljoprivredu i taj način života te sam odlučio ostati u svom rodnom mjestu i obrađivati zemlju. Još sam kao dječak, s navršenih 14 godina, išao na oranje i s punom odgovornošću radio poljoprivredne poslove koji su radili i stariji sumještani«, prisjeća se Nikola svog djetinjstva i naglašava kako je tada posao poljoprivrednika bio izuzetno težak i naporan. 

»Tada nije bilo traktora, kombajna i ostale poljoprivredne mehanizacije koja je danas normalna na selu, sve se radilo ručno, što je iziskivalo velik broj ljudi i naporan rad«, kaže Nikola, ali ističe kako je to vrijeme krasila ljudska toplina, iskrenost, vjera u sebe i svoje snage. Pokraj napornog rada na zemlji, Nikola je aktivno sudjelovao i u društvenom i sportskom životu svoga mjesta te je već s nepunih 16 godina  počeo igrati nogomet, desnog beka u hrtkovačkom klubu »Šubić«, kasnije preimenovanom u Fudbalski klub »Sloga«. Kakva je ljubav prema nogometu u to doba bila govori zgoda koju nam je on sam ispričao. »Kako bih stigao na večernji trening, ali i napravio posao kojeg je tog dana trebalo napraviti, odšpartati pet jutara zemlje, toga sam dana poveo dva konja i rezervne motike. Do ručka sam špartao s jednim konjem, a poslije ručka s drugim i rezervnom motikom, završio planirani posao te stigao na trening«, priča nam smijući se Nikola i dodaje kako je bio standardni prvotimac »Sloge« pet sezona, sve do odlaska u vojsku 1960. godine. 

OBITELJ I POSAO: Dvije godine prije vojske Nikola se ženi Hrtkovčankom Rozalijom Tkalac koja rađa dva sina, Krunoslava 1959. i Branimira 1966. godine. Nakon vojske, u ožujku 1962. godine, Nikola s obitelji odlazi u Zagreb i počinje raditi u »Croatiatransu«, kao vozač kamiona. Tri godine kasnije, zbog očeve bolesti, ponovno se vraća u Hrtkovce i nastavlja raditi na svom poljoprivrednom posjedu. Nakon zategnutih odnosa tadašnje Jugoslavije sa Sovjetskim savezom 1968. godine, Nikola po drugi put odlazi u Zagreb, ali ovaj put trajno. Dvije godine je radio u tvrtki »Rade Končar«, a zatim je kupio kamion i 17 godina radio kao privatni autoprijevoznik. Posljednje četiri godine prije umirovljenja vozio je kamion za slovensku tvrtku »Droga«, koja je poslovala na zagrebačkoj Veletržnici i hladnjači, a direktor joj je u to vrijeme također bio Hrtkovčanin Ante Plivelić.

KOLEKCIJA: »U mirovinu sam otišao u studenom 1994. godine«, kaže Nikola, koji se tada još više mogao posvetiti svom hobiju. »Mi, Hrvati iz Srijema, donijeli smo u novu sredinu svoju srijemsku kulturu i običaje, a kako je svako mjesto u tome imalo svoje posebnosti  pokazala se potreba za osnivanjem zavičajnih klubova, da bi se sačuvao svaki djelić onog srijemskog folklornog tkiva u lepezi hrvatske kulture. Jer duh naroda je neuništiv, možeš mu oteti kuću i selo, ali ne i dušu«, kaže Nikola, i sam jedan od osnivača Zavičajnog kluba Hrtkovčana »Gomolava«, koji u svojoj kući u zagrebačkoj Dubravi ima izloženu privatnu kolekciju srijemskih uspomena. 

»Izloženim predmetima koje sam godinama skupljao pokušavam sačuvati tragove bogate srijemske prošlosti, svjedočiti o ljepoti života u prostranoj, pitomoj i plodnoj srijemskoj ravnici, jer sjećanja svakim danom sve više blijede«, kaže Nikola i pokazuje nam prangiju, sjekiru, alku s kolijskog ama, konjske meke i tvrde žvale, čavao za branje kukuruza, praćku, šteflu, čengele, opanke za rad u polju, puškaricu, teglicu, konjsku potkovu, kariku za koju su se vezivali konji i goveda u štali, škare za voćke i vinovu lozu, ždrepčanik, krčag, fenjer, petrolejsku lampu, slamnati šešir, kandžiju, bič, avan, peglu na paru, budžu....

»Ova je motika stara pedeset godina, a počela ju je koristiti moja žena nakon našeg vjenčanja«, ponosno pokazuje Nikola, a zatim nas upoznaje s poviješću ostalih izložaka. Tako smo saznali kako su se nekada obrezivale vinova loza i voćke, vidjeli kosu za žetvene poslove, saznali da su se konji koristili za poljoprivredne poslove sve do početka sedamdesetih godina,  saznali za čega je služio avan, puškarica, fenjer, krčag (Bunjevci ga nazivaju đuga), a za kraj je Nikola uzeo bič i vješto, kao kad je bio mlad, pucanjem iznenadio susjede.  

»Ovom svojom kolekcijom pokušavam ponovno udahnuti život našim običajima, sačuvati našu tradiciju, ostaviti trag budućim naraštajima, jer je to sve što nam je od našeg  Srijema ostalo«, uz tužan pogled zaključuje naš razgovor Nikola Klobučar, u Hrtkovcima poznatiji pod nadimkom Talijan.