Arhiv tekstova

»O, gdje baš mene da tako nešto snađe, ovo je priča i za suze i za smijeh,  poneki mornar možda ostane bez lađe, ali bez mora to je izuzetan peh«, pjevao je (i pobijedio) prije dvadesetak godina na splitskom festivalu panonski mornar Đorđe Balašević, a naš panonski mornar Vinko Krizmanović je, igrom sudbine, jedan od rijetkih Srijemaca koji je gotovo svoj cijeli radni vijek proveo na morima i »lađama« proputovavši cijeli svijet.

Vinko je rođen 16. srpnja 1941. godine u Platičevu, a kako mu je tata Pavao radio u Rumi kao telefonist, dvije godine nakon Vinkovog rođenja obitelj Krizmanić seli se u Rumu. 

»U rodnom gradu moga oca prvo smo stanovali u Željezničkoj ulici, a 1952. roditelji kupuju kuću na Bregu, u ulici Augusta Šenoe 52, u kojoj sam i proveo i najveći dio svog djetinjstva«, kaže nam Vinko koji je bez majke Elizabete, rođene Bodor, ostao već u drugoj godini života. »Majka mi je umrla 1943. godine tijekom poroda svog drugog djeteta, a tata se dvije godine kasnije oženio Katarinom Havran, koja mi je 1948. godine rodila brata Zlatka«, sjeća se Vinko koji je osnovnu školu završio u Rumi, a Pomorsku školu-strojarski odjel, 1961. godine u Bakru. »Igra sudbine«, odgovara kroz smijeh Vinko na naše pitanje i čuđenje kako je jedan Srijemac završio na pomorskoj školi, i objašnjava kako mu je tetka 1953. godine, preko tadašnje tvrtke, otišla na godišnji odmor u taj grad, petnaestak kilometara udaljen od Rijeke, zaljubila se u jednog Bakranina, udala se i ostala živjeti u Primorju.

POMORSKA ŠKOLA: »Jednom prigodom sam od oca moga barbe (u Primorju svakog tetka zovu barba) dobio Magellanovu knjigu o putovanju oko svijeta, koju sam ja naprosto ‘gutao’. To su primijetili moji roditelji i, kako sam imao mogućnost stanovati kod svoje tetke, odlučili me poslati u pomorsku školu. Drugi razlog je svakako i činjenica što sam već kao četrnaestogodišnji dječak s roditeljima ljeti odlazio na more, i to u vrijeme kada na moru gotovo da nije bilo turista u današnjem smislu riječi. Primjerice, sjećam se da su tek 1958. godine prvi turisti iz Njemačke dolazili na more, ali autobusima, što je u to vrijeme bilo normalno«, objašnjava Vinko svoj izbor srednje škole i dodaje kako mu je trajno ostala u sjećanju praktična nastava za vrijeme ljetnih praznika između 2. i 3. razreda i prvo putovanje brodom ‘Proleterka’ kroz Dardanele, Bospor i Crno more k luci Ždanov, u kojoj su ukrcali ugljen za potrebe željezare u Zenici. »Bio je to prekrasan doživljaj za jednog srednjoškolca na pragu života. Široki vidici i jedna sasvim duga dimenzija svijeta i to u doba kada je pristup informacijama bio daleko teži nego danas. Ako vam kažem da tada još ni televizora nije bilo, mislim da vam je jasan moj tadašnji mladalački ushit«, sjeća se naš panonski mornar, koji je nakon svršene škole, od 1961. do 1964. godine, do odlaska u vojsku, plovio brodovima riječke »Jugolinije«. 

NAPREDOVANJE U SLUŽBI: Nakon vojske Vinko je u činu drugog strojara nastavio s »Jugolinijom« ploviti svjetskim morima do 1967. godine kada je, kao uvjet za napredovanje u službi, odlučio završiti Višu pomorsku školu. »Dok sam studirao u Rijeci radni staž mi je mirovao, nisam dobivao plaću, a od svoje tvrtke sam dobivao stipendiju od tadašnjih 40 tisuća dinara«, priča nam Vinko i dodaje kako je nakon studija, u činu prvog strojara, još dvije godine plovio brodovima »Jugolinije«, a od 1972. do 1979. godine na stranim brodovima. »Kako sam već bio navršio 30 godina, a od ‘Jugolinije’ nisam mogao dobiti stambeni kredit, odlučio sam napustiti ‘Jugoliniju’ i raditi na stranim brodovima kako bih zaradio novac i riješio svoje stambeno pitanje. Tih godina sam već bio upravitelj stroja, a plaća mi je na stranim brodovima bila sedam puta veća nego na našim«, objašnjava Vinko.

Nakon dugih godina plovidbe diljem svijeta Vinko odlučuje smiriti se i zasnovati obitelj, a za to mu je bio potreban posao na kopnu. U Rijeci se 1979. godine oženio Željkom Fijember, iste im se godine rodila kći Miroslava, godinu dana kasnije sin Pavle, a 1984. godine i druga kći Jasmina. Kako je strojarska struka svugdje tražena, Vinko novi posao pronalazi u »Hrvatskoj elektroprivredi«  u Zagrebu, u kojoj kao poslovođa radi sve do svoga umirovljenja 2002. godine. 

Danas je Vinko Krizmanović umirovljenik, stanovnik zagrebačkog naselja Kajzerica i mirno šeće zagrebačkim ulicama sa svojim dvogodišnjem unukom.

»Zahvaljujući brodovima obišao sam cijeli svijet, bio u Vatikanu, Jeruzalemu, u NASI sam osobno vidio kapsulu u kojoj su se astronauti vratili s Mjeseca, dakle prošao sam i vidio puno toga što obični ljudi sebi ne mogu  priuštiti, ali kada bih ponovno birao svoj životni put ne bih izabrao ovaj kojim sam prošao jer se nijednim novcem ne mogu kupiti 20 najljepših godina života«, kaže Vinko i za kraj našeg razgovora citira staru, poznatu izreku: »Hvali more, drž’ se kraja«.