Arhiv tekstova

Beščanka Željka Krajinović jedna je od onih djevojaka iz Srijema, koje su vrlo mlade, s navršenih deset godina, morale napustiti svoj rodni kraj i spas potražiti u Hrvatskoj.

Željka je rođena u Novom Sadu 14. siječnja 1986. godine, prve tri godine osnovne škole završila je u Beški, a preostale razrede osnovne škole i srednju tekstilnu (tekstilni tehničar) završila je, nakon preseljenja, u Garešnici, gdje i danas živi.

»Premda sam vrlo rano, kao desetogodišnja djevojčica, otišla iz Beške uspomene na rodni kraj ne blijede, sa sjetom se sjećam tog razdoblja moga života. Zahvaljujući velikom trudu i zalaganju mojih roditelja, majke Đurđevke rođene 1956. godine u Čortanovcima i tate Ilije, rođenog 1952. godine u Beški omogućeno mi je sretno i lijepo djetinjstvo ispunjeno ljubavlju i toplinom obiteljskog doma. Tata mi je u Beški bio građevinski poduzetnik i bavio se svim poslovima vezanim uz građevinarstvo te je jedno vrijeme imao i nekoliko uposlenika. Osim toga roditelji su se bavili i poljoprivredom i voćarstvom na našoj zemlji površine 14 jutara, što je rezultiralo povoljnom materijalnom situacijom koja nam je dozvoljavala i prilično stvari koje drugi sebi nisu mogli priuštiti«, prisjeća se Željka svog ranog djetinjstva.

SVAKODNEVICA DEVEDE-SETIH: Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća nad idiličnim Željkinim djetinjstvom i suncem obasjanim Srijemom počeli su se navlačiti tamni olujni oblaci donoseći ratne strahote i masovni egzodus srijemskih Hrvata sa svojih stoljetnih ognjišta.

»Nažalost, moje sretno djetinjstvo se tih ratnih godina rastopilo kao sladoled na vrelom ljetnom suncu. Vrijeđanje, učestale prijetnje smrću, noćne telefonske prijetnje tipa ‘bježite ustaše, imate autobus noćas u ponoć’, propucavanje prozorskih stakala, bila je tih dana naša tužna svakodnevica«, priča nam Željka i dodaje kako su u njihovo dvorište ekstremisti dva puta bacili i bombe od kojih, srećom, nitko nije stradao. Druga bačena bomba pala je pokraj njihovog  automobila i oštetila ga. Bila je to više nego jasna poruka da je »sindrom Hrtkovaca« stigao i u Bešku i da obitelj Krajinović, baš kao i mnogi Srijemci tih godina, moraju otići i sreću potražiti u drugoj sredini. 

SUDAR S NOVOM SREDI-NOM: »Nedugo nakon toga događaja, 11. travnja 1996. godine, zamijenili smo kuću i preselili se u Hrvatsku, u Garešnicu«, kaže nam Željka, ali napominje da brige i problemi time nisu prestali. »Sudar s novom sredinom i novim načinom života također je bio težak. Nismo bili dobro prihvaćeni, prigovaralo nam se zbog naših običaja, jezika i krivog naglaska premda se vrlo dobro znalo tko smo, odakle smo i u kojim uvjetima smo došli.

»Moj brat Željko, koji je tada imao 14 godina, zbog hrvatskog jezika čak je i ponavljao sedmi i osmi razred osnovne škole«, priča Željka koja je i sama po dolasku u Garešnicu bila povučena i teško se snalazila u novoj sredini. »Ne samo da su ratne traume ostavile duboke tragove u dušama mnogih ljudi, pa tako i kod mojih roditelja, već su se na njih nadovezali stresovi i traume uvjetovani promjenom sredine i novim okolnostima. Svi su izgubili dotadašnje poslove, a većina njih nije našla drugi te je time izgubila raniji socijalni status, a u ratom zahvaćenoj zemlji izostala je adekvatna socijalna podrška kako bi se prevladali psihološki, obiteljski, socijalni, duhovni i drugi problemi u kojima su se nalazili ti ljudi«, kaže Željka i dodaje kako je rezultat svih tih stresova trajna bolest štitnjače njezine majke, koju je kasnije morala i operativno odstraniti i već se sedam godina liječi u zagrebačkoj bolnici »Rebro«, a i tata joj također ima psiholoških problema, izraženih kroz jaku depresiju.

Danas je Željka Krajinović dvadesetjednogodišnja djevojka koja dijeli sudbinu svojih vršnjakinja, voli sve što i ostali mladi vole i pravi planove za budućnost. Zaposlila se u jednoj tvrtki kojoj je sjedište u susjednom gradu Kutini i radi posao koji nije povezan s njezinom strukom, ali je profesionalno zadovoljava. Brat Željko zaposlen je kao vozač u špediciji, a roditelji su joj još uvijek nezaposleni, bave se poljoprivredom i voćarstvom i još uvijek tuguju za svojim Srijemom.