Arhiv tekstova

Ovaj tjedan je proslavljen najveći marijanski blagdan: Velika Gospa – Marijino uznesenje na nebo. Pred nama je uskoro središnji događaj proštenja na Bunariću, kada će među nama biti jedan od kardinala Rimske Crkve, minhenski nadbiskup, kardinal Friedrich Wetter. On je nasljednik sadašnjega Pape na nadbiskupskoj stolici minhenskih nadbiskupa. Smatrao sam za zgodnim za ovaj broj s čitateljima podijeliti jedno marijansko razmišljanje kardinala Ratzingera, a sadašnjega pape Benedikta XVI. i ponuditi kao pomoć u formaciji Marijanske duhovnosti.  

Šest je točaka u kojima – premda na dosta sinte­tičan, pa stoga i nepotpun način – Kardinal vidi sažetak uloge Djevice ravnoteže i potpunosti za kato­ličku vjeru. »Prepoznati u Mariji ono mjesto koje joj dogma i Tradicija daju znači biti čvrsto ukorijen­jen u autentičnu kristologiju.« (II. vatikanski sabor kaže: ‘Crkva pobožno misleći o njoj i promatrajući je u svjetlu Riječi, koja je postala čovjekom, s poštovanjem dublje prodire u veliki misterij utjelovljenja i sve više postaje slična svome zaručniku’). 

MARIJANSKE DOGME: Uostalom, u službi vjere u Krista – dakle, ne isključivo iz pobožnosti prema Mariji – Crkva je proglasila mari­janske dogme: prvo, trajno djevičanstvo i božansko materinstvo, te potom, poslije dugog sazrijevanja i razmišljanja, bezgrešno začeće i uznesenje na nebo. Ove dogme štite autentičnu vjeru u Krista kao pravog Boga i pravog čovjeka: dvije naravi u jednoj osobi. Stavljaju u obranu i neophodnu eshatološku napetost, pokazujući u Marijinu uznesenju besmrtnu sudbinu koja nas sve čeka. Štite i vjeru, danas ugroženu, u Boga stvoritelja koji (to je jedna od oznaka više nego ikada neshvaćene istine o trajnom Marijinu djevičan­stvu) može slobodno zahvatiti u materijalni svijet. Ukratko, kako podsjeća i Koncil: »Marija, koja po svom tjelesnom sudjelovanju u povijesti spasenja u sebi, na određen način, sjedinjuje i odrazuje najveće istine vjere.«  

Mariologija u Crkvi pretpostavlja ispravan odnos, potreban sklad između Biblije i Tradicije. Četiri marijanske dogme imaju neophodno potreban temelj u Pismu. Ali ovdje su to kao klice koje rastu i daju plod u toplom ozračju Tradicije onako kako se to izražava u liturgiji, u intuiciji vjerničkog naroda, u teološkom razmatranju vođenom od Učiteljstva.

LJUDSKA DIMENZIJA VJERE: U osobi židovske djevojke, koja je postala Mesijinom majkom, Marija na živ i ne­razdvojiv način povezuje stari i novi narod Božji, Izrael i kršćanstvo, Sinagogu i Crkvu. Ona je točka sveze bez koje vjera (kako se danas događa) riskira da se svede ili samo na Stari zavjet ili samo na Novi. U njoj pak možemo živjeti unutarnju povezanost cje­lokupnog Pisma.

Ispravna marijanska pobožnost jamči vjeri suživot s neophodno potrebnim »razu­mom«, s isto tako nužnim »razlozima srca«, kako bi rekao Pascal. Za Crkvu čovjek nije samo razum ili samo osjećaj, već je jedinstvo ovih dviju dimenzija. Glava treba mudro razmišljati, ali i srce treba biti za­grijano: pobožnost prema Mariji (»osigurana od lažnog pretjerivanja, ali i od škrtoće misli koja ne promatra osobito dostojanstvo Majke Božje«, kako preporučuje Koncil) omogućuje vjeri potpunu ljudsku dimenziju.

Poslužimo se izrazima II. vati­kanskog sabora: Marija je »lik«, »slika« i »model« Crkve. Dakle, gledajući nju, Crkva je zaštićena od muškog modela o kome smo govorili, koji Crkvu vidi kao oruđe socio-političkog programa. U Mariji, njezi­nu liku i modelu, Crkva pronalazi svoje lice Majke, ne može degenerirati u slabljenju koje bi je pretvorilo u partiju, u organizaciju, u skupinu pritiska u službi ljudskih interesa, pa i ako su najplemenitiji. Ako u pojedinim teologijama i kristologijama Marija više ne nalazi svoje mjesto, razlog je jednostavan: sveli su vjeru na apstrakciju. A apstrakcija nema potrebe za Majkom. 

HRABROST I POSLUŠNOST: Svojom sudbinom, koja je u isto vrijeme sudbina i Djevice i Majke, Marija nastavlja bacati svjetlo na ono što Stvoritelj želi od žene svih vremena, pa tako i ovog našega. Dapače, možda i najviše našega u kojemu je – kako znamo – ugrožena sama bit ženstvenosti. Nje­zino Djevičanstvo i Materinstvo ukorjenjuju misterij žene u tako velik usud od kojega se ne može odcijepi­ti. Marija je neustrašiva objaviteljica Magnificata; ali je i ona koja čini plodnom tišinu i skrovitost. Ona je ta koja se ne boji stajati podno križa, koja je prisutna kod rođenja Crkve; ali je i ona koja je, kako to više puta naglašava evanđelist, »čuvala i razmatrala u svom srcu« ono što se oko nje događalo. Stvorenje hrabrosti i poslušnosti (sada i uvijek) primjer je na koji svaki kršćanin – muškarac i žena – može i treba gledati.

Toliko kardinal Ratzinger, tj. Benedikt XVI. U našem vremenu, koje je obilježeno tolikim susretima i slavljima, treba jedan ovakav predah dubine. Naša vjera, ako bi ostala samo na razini manifestacije, prešla bi u slabiju kvalitetu i postala bi običaj. Običajna vjera, nažalost više i nije vjera. Dobro je uočiti pravilnu, Marijansku duhovnost kao duhovnost Crkve i ići u susret slavljima i na Bikovu i Bunariću bogatstvom Marijine duše. 

g