Arhiv tekstova

Obred ugrađivanja blagoslovljenog temeljnog kamena u novu zgradu Bogoslovije »Augustinianum« u Subotici održan je prošle nedjelje, upravo na dan središnje proslave »Dužijance«. O ovome važnome događaju za budućnost Subotičke biskupije, razgovarali smo s koordinatorom izgradnje mons. dr. Andrijom Kopilovićem, a među ostalim temama, razgovor se vodio i o jedinstvenoj narodno-crkvenoj svetkovini »Dužijanca«.   

 

HR: Bogoslovno sjemenište Subotičke biskupije »Augustinianum« ustanovljeno je 2004. godine. Kako ova ustanova nema vlastite zgrade, odlučeno je da se izgradi prikladna zgrada. Odvijaju li se radovi po planu i kada se očekuje završetak radova?

Trebamo dobro razlikovati dvije institucije oko Bogoslovije. Jedno je Bogoslovno sjemenište, a drugo je Bogoslovna škola. Bogoslovno sjemenište je mjesto – odgojni zavod – gdje su u zajednici kandidati za svećeništvo u zajedničkom životu i radu, u odgojnom procesu. Svećeničko zvanje je specifično i iziskuje duge godine formacije, te je za zrelost svećenika pretpostavka jedna ovakva odgojna institucija. Bogoslovna škola redovito je Bogoslovni fakultet, koji je u novije vrijeme izmješten iz zgrade bogoslovije i predavači i slušači na fakultetu mogu biti ne samo svećenički kandidati nego svi vjernici laici, muškarci i žene. Sada se gradi Bogoslovno sjemenište, kao odgojna institucija i čije je postojanje po crkvenim zakonima preduvjet za otvorenje Bogoslovnog fakulteta. Stoga je započela gradnja posebne zgrade, koja će imati još i druge pastoralne sadržaje, osobito za život svećenika, đakona, kateheta i katehistica. Očekujemo završetak radova 2008. tijekom ljeta. 

HR: Tko su podupiratelji izgradnje ovog sjemeništa?

Začudit ćete se kada kažem da su najveći podupiratelji: molitelji. Uistinu vjerujem da vjerničko raspoloženje i molitva u jednoj zajednici izgrađuje ovakvu instituciju. No, vjerojatno ste mislili na materijalna dobra. Bez njih nema gradnje. Dakle, vjernici darovatelji naše biskupije, mnogi pojedinci izvana i katoličke institucije koje imaju svoje fondove za ovakve projekte, kao što je Renovabis i Kirche in Not iz Njemačke, zatim različite biskupske konferencije, kao što je američka, njemačka, talijanska i pojedini donatori kardinali i biskupi. Treba naglasiti da je veliki donator i Vlada Republike Srbije, osobito preko Ministarstva vjera, a pomoć pruža i gradska samouprava. Ima još puno donatora pojedinaca. 

HR: Kakav će značaj imati Bogoslovno sjemenište »Augustinianum« za život i napredak Subotičke biskupije?

Ovakva institucija u jednoj biskupiji, pa i regiji, svakako ima višestruko značenje nego što se da na prvi pogled pomisliti. Činjenica je da je prvotni cilj odgoj i obrazovanje svećeničkih kandidata i kandidata za crkvene službe – đakona i kateheta. Po naravi jedna ovakva ustanova povlači za sobom niz značajnih danosti. Ponajprije je prisutan značajan broj profesora, predavača. Značajni su susreti, simpoziji, teološki dijalog. Ovdje se rađaju nove inicijative, izmjenjuju ideje, obogaćuje sredina. Teologija postaje dijaloški partner ne samo s društvom, nego osobito s drugim crkvama i vjerskim zajednicama. Postaje mjesto susreta i permanentne formacije svećenika i zauzetih vjernika laika. Jednom riječju, postaje novo plućno krilo duhovnog disanja jedne biskupije, pa i regije. Svi donatori su upravo na ovoj činjenici opravdavali davanje sredstava, jer imaju iskustva i znaju što jedna ovakva visoko-znanstvena odgojna institucija donosi u duhovnom životu jednoj zajednici kao što je biskupija i metropolija. Jednom riječju, Bogoslovija je glas Crkve u službi istine i ljubavi u najboljem smislu te riječi. Ugrađuje se u povijest i gradi povijest. 

HR: Centralna proslava ovogodišnje »Dužijance« je za nama. Koji su Vaši dojmovi o ovome događaju?

Oduvijek sam imao osjećaj i tvrdio da je Dužijanca događaj. Događaj se očekuje, za njega se priprema, njega se pamti, od njega se živi. Sa svom odgovornošću mogu tvrditi da je Dužijanca središnji događaj u našoj zajednici: susreta, vjere i kulture. Uistinu od tog se događaja može živjeti. Jasno da je manifestativno ove godine Dužijanca osiromašena izostajanjem one lijepe povorke i raspjevane mladosti koja u sebi nosi također poruku i utemeljenu nadu budućnosti, ali je unatoč tome kao događaj ona upisana kao dan susreta i duhovnog obogaćenja. Mislim da je Dužijanca postala i znak koji nam je dovoljno jasan da nas oko sebe okuplja. Dužijancu činimo mi, ali u nekom smislu ona opečaćuje i nas. 

HR: Ove godine na crkvenoj razini, u okviru »Dužijance«, imali smo gosta, vašingtonskog nadbiskupa, kardinala Theodora Mc Carricka. Je li Vam prenio njegov doživljaj susreta s proslavom »Dužijance«?

Dugo smo razmišljali da li podići proslavu Dužijance na ovako visoku crkvenu razinu. U odluci nam je pomogla često ponavljana ideja Benedikta XVI. da je put Europe u susretu i dijalogu vjere i kulture. Mi ovaj dijalog i prepletanje ne moramo stvarati, mi ga imamo u Dužijanci. To je prepoznao i visoki gost, kardinal Theodore E. McCarrick. Zašto baš on? Bio je u Subotici i dojmila ga se knjiga o Dužijanci. Sam je zaželio doći. Splet okolnosti je pogodovao da baš on dođe. Kada sam ga otpratio u Zagreb, na upit kardinala Josipa Bozanića odgovorio je: »Subotica je europski grad koji ima svoju dušu i srce – volim Suboticu«. Dužijanca je događaj kojega je i on prepoznao kao vrijedan doprinos duhovne kulture ne samo ovog grada nego i šire. Jednom riječju, nosi u sebi oduševljenje i želju da nam ponovo dođe. 

HR: Središnja proslava »Dužijance 2007.« započela je otvorenjem izložbe »S Božjom pomoći« na kojoj su bili izloženi stari i rijetki molit-venici. Je li molitva dar Božji?

Molitva je susret s Bogom. Ona je razgovor. Barem na toj razini gdje se sugovornici gledaju oči u oči i znaju što govore, o čemu govore i zašto govore. Kao što je i vjera dar Božji, tako je i molitva dar Božji. No, Bog nije »nasilni« Bog. On poziva i nudi. Njegov je dar, naš je odgovor. Čovjek vjernik je suradnik. Molitva je najdublja suradnja s Bogom vjere. Znati moliti uistinu je slogan za znati živjeti. Temeljni religijski problem je upravo znati moliti. U tome su molitvenici značajno, temeljno, ali samo pomoćno sredstvo. Oni omogućuju taj tako važni osobni dnevni susret s Bogom. 

HR: Koliki i kakav značaj ima Radio Marija za život vjernika?

Živimo u vremenu komunikacije. Jedna od temeljnih sredstava komunikacije je i radio. Nažalost, puno je vremena prošlo bez mogućnosti komuniciranja ovim sredstvom u području vjere. To, i ne samo to, je pridonijelo porastu ogromnoga vjerskoga neznanja ili poluznanja, što je još opasnije. Prvi je, dakle, cilj: rast u vjeri. Radio Marija ima osobitu programu shemu, gdje se isprepleće pouka, poruka i molit-va. Poruka je uvijek evanđeoska, pouka zahvaća sve razine života, a molitva objedinjuje sve vjernike. Tako se zapravo o ovom sredstvu, Radio Mariji, dnevno okuplja veliki broj slušatelja u jedno zajedništvo. Značaj je, dakle vrlo važan, osobito za osamljene, bolesne i nemoćne. No, nije manje značajan za putnike i prigode kada se čovjek za čas može prebaciti na »duhovne valove«. Ponosan sam što je baš u mojoj župi redakcija Radio Marije u Subotici, što obogaćuje i sve nas ukućane, a i sve one koji se ovdje susreću. 

HR: Za vrijeme komunističkoga režima u tisku su bili zabranjeni vjerski sadržaji. Opet, sada se ponekad čuju glasovi i iz naše zajednice da u medijima na hrvatskom jeziku u Vojvodini ima previše vjerskih sadržaja i vijesti koje su na crkvenoj razini. Koliko je vjerski segment bitan u informativnim sredstvima na hrvatskome jeziku za našu manjinsku zajednicu i ima li ga možda u neprimjerenoj mjeri? 

O ovom pitanju bi se trebala otvoriti šira rasprava. Što je to pojam previše ili premalo? Za koga? Ako jedna zajednica živi kao i zajednica vjernika, zašto bi onda smetalo što u društvenom tisku ima toliko vjerskog sadržaja? Nisu li ti članovi društva i vjernici? Ili, nije li vjera sastavni dio života, ako ne i bitni? To su stvari koje treba shvatiti kao naslijeđe iz  prošlosti. Onaj koga to ne zanima, zato što nije vjernik, neće čitati. Međutim, spomenuti dijalog vjere i kulture, susret znanosti i vjere i konačno narav samog čovjeka koji je duhovno i društveno biće, iziskuje potrebu ovolike prisutnosti vjerskih sadržaja u našem tisku. Jednom riječju, govorim kao vjernik i kao čovjek, mislim da je upravo barem ovoliko potrebno, jer oslikava našu svagdašnjicu i događaje našega života. To smo mi. 

HR: Kako komentirate nemogućnost otvorenja gimnazijskog odjela na hrvatskom jeziku u Gimnaziji »Svetozar Marković« u Subotici, zbog nedovoljnog broja prijavljenih učenika?

Odgovor se nadovezuje na prethodno pitanje. U medijima i javnom životu dugi niz godina u prošlosti nismo imali mogućnost očitovati bit onoga što jedan narod čini narodom. To su elementi jezika, kulture, duhovne baštine, povijesti, samosvijesti i odgojne uloge pripadanja zajednici koja ima svoju prošlost, sadašnjost, duhovnost i budućnost. Izmišljena fraza »bratstva-jedinstva« bez temelja u duhovnom životu čovjeka rastače bit identiteta. »Bratstvo-jedinstvo« je plod kojeg mogu donijeti zreli narodi u slobodnom izboru svoga puta, a kategorija je u biti čak evanđeosko nadahnuće, jer je vjera jedna od takvih vrednota koja je sposobna nadići i objediniti. Kako je prošlost iza nas, a bila je bez vjere, tako je i svijest o identitetu zamagljena. Postoji i element straha koji je u ovoj sredini, rekao bih, čak »povijesno naslijeđe«. Sada je na svim razinama potrebna suradnja triju elemenata: obitelji, društva i Crkve. Tek ta i takva suradnja u svim institucijama triju spomenutih čimbenika rađa novu generaciju. Hedonizam i potrošački mentalitet, pa ni globalizacija nisu pogodni »partneri« za ovaj rad. No, nisam pesimist. Ja se nadam da je ovo vrijeme prolazno, da će svijest rasti, samo mislim da nije dovoljno jaka suradnja institucija iz ovih triju danosti: obitelji-društva-Crkve.

HR: Sudjelujete u radu Nacionalnog prosvjetnog savjeta. Što je Vaše mišljenje o odluci Pokrajinskog tajništva za obrazovanje i kulturu o uvođenju predmeta bunjevački govor s elementima nacionalne kulture u osnovne škole?

Posve je jasno da je Pokrajinsko tajništvo donijelo odluku koja nije zakonita. To je dovoljno elaborirano u svim dosadašnjim prilozima u »Hrvatskoj riječi«. S obzirom da je pitanje došlo i na Nacionalni prosvjetni savjet, on ga nije prihvatio kao uvođenje predmeta »bunjevački govor«, nego je preporučio kao fakultativni predmet, eventualno: »bunjevačka kultura…«. Svakako u svim reakcijama treba biti razborit, jasan i principijelan. Govorni jezik nije školski predmet. On se razlikuje od mjesta do mjesta. Nema svoj pravopis, nema gramatike, nema rječnika.  Metodologija nastave iziskuje stručnu spremu. Jednako tako mislim, da se mi kao Hrvati-Bunjevci, ne smijemo odreći svoje kulturne baštine. Zamislite Dužijancu bez bunjevačke nošnje, bez bunjevačke pjesme, bez bunjevačkog plesa, bez običaja, bez brojnih literarnih djela u govornom jeziku, itd. Kome prepustiti tu baštinu ako Bunjevci nisu dio hrvatske zajednice? Mi trebamo njegovati i predati tu baštinu koja nas, a i druge, obogaćuje. To je naš narod. Treba naći model kako sačuvati osobitosti, a jasno reći da je govorni jezik sastavnica hrvatske ikavice. Standardizirati treba prema tom jeziku. No, ne bih se upuštao u dulju raspravu, to neka čine stručnjaci, ja sam svoj stav iznio u Nacionalnom prosvjetnom savjetu koji je bio konstruktivan i pošten.

HR: Najpoznatije marijansko svetište u Srijemu je u Petrovaradinu, na Tekijama, dok je to u Bačkoj marijansko svetište Bunarić. Prilikom središnjeg slavlja proštenja u ovome svetištu kraj Subotice štuje se Gospa od Suza. Koliko se već dugo pobožnost prema Majci Božjoj štuje u svetištu Bunarić i kakav je znak proštenja na Bunariću?

Kako se obično kaže, Bunarić postoji od pamtivijeka. Drugim riječima to znači više od 150 godina. Izvor žive vode je po sebi znakovit i kao životni i kao religijski znak. Štovanje Majke Božje oko Bunarića je zaživjela davno. Vezane su uz to svetište možda neke legende, ali je sigurno to mjesto »najintenzivnije molitve« i to čini svetište – svetištem. Svakako, prekretnica u povijesti Bunarića je 1971. kada je eho Marijanskog i Mariološkog kongresa u Zagrebu i Mariji Bistrici bio proslavljen na Bunariću. Tada je nabavljen i lik Majke Božje iz Sirakuze, koji se i danas štuje na Bunariću. Druga značajna prekretnica je godina jubileja 2000., kada je izgrađeno i uređeno novo svetište. To je postalo središnje mjesto marijanskih okupljanja Subotičana, a i drugih hodočasnika. Ono je postalo svetište mira, sabranosti i molitve. Posjeti su dnevni. Tako je svetište na svoj način molitveni dom Subotice i kako netko reče – »srce«. Proštenje ima svoje prednosti, a i svoje popratne pojave. Od 1971. gosti su nadbiskupi, a u novije vrijeme i kardinali. Gost počasti i svetište, a napose hodočasnike i učini svečanost ljepšom. To je važno. No, najvažniji je Božji narod koji ovdje doživljava susret s nadnaravnim. To je događaj proštenja. Jasno, da ovakvu manifestaciju prate i drugi sadržaji, koji ponekada ometaju ili otežavaju duhovnu dimenziju, ali i to je dio čovjekovog života. Mnogima je to vremenska odrednica da se vide od godine do godine. Drugim riječima, i Bunarićko proštenje je događaj koji okuplja na susret s Bogom i čovjekom. 

HR: Župnik ste subotičke župe Marije Majke Crkve. Ove godine navršava se 25 godina od izgradnje nove župske crkve. Kada će biti proslavljen jubilej posvete crkve i kako ocjenjujete odvijanje vjerskog života u ovoj župi?

Žalostan sam što je ova crkva i nakon 25 godina još uvijek nova crkva u Subotici. Što nema novije katoličke crkve. A tako je potrebno i više crkava i na raznim mjestima našeg grada. Na primjer Radanovac, Makova sedmica, Mali Bajmok, itd. Hvala Bogu, ova će crkva proslaviti 11. listopada 25. godišnjicu svoga postojanja. Proslavi će prethoditi duhovna obnova, a sama proslava bit će na sam dan. Vjerojatno će je predvoditi visoki gost i bit će više biskupa. No, važniji je drugi dio pitanja, a to je vjerski život ove zajednice. Ni jedan župnik nije do kraja zadovoljan, a vjerojatno ni vjernici sa župnikom. Međutim, bio bih Bogu nezahvalan ako ne bih bio radostan što ova župa ima bogat duhovni život, dobre vjernike i puno toga što obogaćuje i mene i suradnike. Najveće bogatstvo su duhovna zvanja. Zgodno mi je rekao moj kapelan nakon Duhova: »Pustimo malo vjernike na miru, od Adventa ih neprestano ‚bombardiramo‘ novim i novim sadržajima«. Uistinu smo nekada prenaporni, ali je ovo župa u stalnom laganom duhovnom porastu. To svakako ohrabruje i tješi.      g