Arhiv tekstova

Beščanin Mario Rozić jedan je od onih Srijemaca koji su vrlo rano, s nenavršenih 17 godina, morali napustiti rodni kraj i bolji život potražiti u matičnoj državi Hrvatskoj. Rođen je 1975. godine u Novom Sadu i kršten u crkvi sv. Male Terezije od Djeteta Isusa u Beški. Osnovnu je školu završio u Beški, prve dvije godine elektrotehničke srednje škole u općinskom središtu Inđiji, a preostale dvije, nakon preseljenja, u Požegi.

»U Beški sam proveo doista prekrasno djetinjstvo. Obronci Fruške gore, širok Dunav,  ravnica, a poglavito okruženje vrijednim i čestitim ljudima, ambijent je koji bi svako dijete poželjelo i osnova lijepog i sretnog djetinjstva. Taj osjećaj širine, beskrajnog prostranstva i slobode ostao je i danas u meni«, sjeća se svog djetinjstva Mario, ali dodaje kako je sve to vrijeme živio i rastao u praktičnom katoličkom duhu. 

DANI DJETINJSTVA U SRIJEMU: »Premda je društvo već tada bilo protkano brojnim nepravdama, otuđenjima i ovisnostima, dani mojeg djetinjstva bili su dani otkrivanja katoličke vjere i ljepote zajedništva. U mome duhovnom rastu i sazrijevanju važnu su ulogu imali moji roditelji, tata Jozo, podrijetlom Hercegovac i majka Milica, Slavonka, koji su istinsko življenje vjere pokazivali svojim primjerom i tako odgajali i nas, svoju djecu. Odgajani smo da je obitelj središte svega, crkva u malom, svetište života, mjesto izgradnje vlastite osobnosti. Isto tako su nas naši Beščanski svećenici Martin Radman, Tomislav Radišić i Božidar Lusavec naučili  temeljima vjere i stvorili pravo obiteljsko ozračje u župi, ozračje povjerenja, prijateljstva, zajedni-štva i slobode koju daje vjera. Uz njih sam primio sve sakramente i potrebu svjedočenja i prakticiranja katoličke vjere, a redovita nedjeljna sveta misa bila mi je i ostala snažno duhovno uporište«, sjeća se Mario.

Rane devedesete godine prošlog stoljeća i raspad Jugoslavije u krvavom ratu natjerali su obitelj Rozić, kao i mnoge Srijemce, na preseljenje u Hrvatsku.

»Bili smo tužni što odlazimo, ali istodobno svjesni da moramo otići. Uspjeli smo te 1992. godine zamijeniti kuću i trajno se skrasiti u Požegi«, kaže Mario i dodaje kako su prvi dani u novoj sredini bili neizvjesni i teški, jer su se našli u novoj sredini, u nesigurnoj egzistencijalnoj situaciji. »Majka mi je u Srijemu bila kućanica, a tata je radio kao bravar. Po dolasku u Požegu roditelji su radili ‘na crno’ i prihvaćali svaki ponuđeni posao kako bi prehranili obitelj, a nakon izvjesnog vremena tata je dobio stalno radno mjesto u ‘Kamen-ingradu’«. 

ŽIVOT U POŽEGI: Po svršetku srednje škole Mario je privremeno radio u više tvrtki, ali nije uspio naći posao u svojoj struci. Danas je stalno zaposlen u drvnoj industriji u Požegi, na održavanju strojeva. Starija sestra Marijana također radi u Požegi, nedavno je zasnovala i svoju obitelj, dok brat Ivan, najmlađi član obitelji, rođen nakon preseljenja u Hrvatsku, ide u treći razred osnovne škole i sebe smatra pravim Slavoncem.

Jedanaest godina nakon preseljenja u Požegu još je jedan događaj duboko potresao Marija i njegovu obitelj. Prije četiri godine, od posljedica moždanog udara umire mu otac Jozo, koji je dugi niz godina bio predsjednik Zavičajnog kluba Beščana u Hrvatskoj.

»Bio je to pravi šok za nas. Ne mogu vam opisati bol koju sam tada osjećao. Tek što smo počeli zaboravljati strahote rata i navikavati se na novu sredinu, sudbina nam je zadala udarac od kojeg se još nismo oporavili«, tužnih očiju priča nam Mario i dodaje da je ponosan na svoga oca koji je sve učinio kako bi Beščani ostali vjerni svom zajedništvu i potrebi uzajam-nog pomaganja.

»Beščani iz cijele Hrvatske i diljem svijeta jednom se godišnje tradicionalno okupljaju u nekom od većih hrvatskih središta, a ove je godine to bilo u Bjelovaru. Mi, Požežani, karakteristični smo po tome što se gotovo svake nedjelje nađemo na nogometu i zajednički družimo, a ove je godine naša ekipa i pobijedila na tradicionalnom malonogometnom turniru, organiziranom u čast moga pokojnoga oca«, ponosno ističe Mario i za kraj našeg razgovora posebno naglašava potrebu beščanskog zajedništva. »Ako beščanska okupljanja jednog dana izgube kršćanski temelj, izgubit će svoj smisao i spremnost na dostojanstveno čuvanje vlastite vjere, kulture i svih vrednota svoje stoljetne tradicije«.