Arhiv tekstova

Hodočašće je iskustvo koje se ne zaboravlja, a to istinski znaju oni koji su bili bar na jednom. U Subotici se putovanje u vidu hodočašća prakticira još od 1995. godine, a za ugodne doživljaje i lijepa sjećanja mnogih mladih odgovorne su časna sestra Eleonora Merković, kao i Marija Prćić, koja joj već osam godina pomaže.

Putovati je u početku bilo prilično komplicirano, kaže sestra Eleonora. Mala skupina mladih išla je u Taizé (u Francuskoj) u dva autobusa, jednim do granice i, poslije presjedanja, drugim do Francuske. Naravno, to je bilo iscrpljujuće. Problem je riješen kada je časna sestra Eleonora napisala zamolbu koja je omogućila ugodniji put, a samim tim i veći broj hodočasnika. 

POČETAK REALIZIRANJA IDEJE: »Išli smo s našim autobusom u Taizé. To je bio početak. Ja sam četiri godine išla bez razgledanja. Kretali smo u subotu ujutro a sutradan smo bili u Francuskoj«, objašnjava časna. Kasnije je Miroslav Zelić vodio na hodočašće skupinu iz župe svetog Roka s Andrijom Anišićem, uz razgledanje okolnih gradova, te je i skupina sestre Eleonore počela posjećivati razne gradove na putu do Taizéja. Tijekom godina i  broj hodočasnika se povećavao te je na posljednjem hodočašću bilo pet autobusa koje su ispraćali.

Prije hodočašća se održavaju pripreme u  vidu molitve i pjevanja u skupini. Mladi su iskazali želju da se druže i poslije povratka s hodočašća, te je časna uvela pripreme za hodočašće na kojima mogu prisustvovati i oni koji ne idu na hodočašće. »To je bila želja samih putnika, da bi produžili ono što su tamo doživjeli«, kaže časna Eleonora i dodaje: »Trudim se da mladi čuju riječ Božju na bilo koji način. Nisam odustala. Trinaest godina radim to i uvijek im kažem: Ako vas je Bog uputio na mene, nešto je tražio od vas. Pustite da on uđe u vašu dušu.«

HODOČAŠĆE – VRH SVEGA: Velika pomoć sestri Eleonori bila je Marija Prćić (22), apsolventica na Višoj tehničkoj školi u Novom Sadu, koja je koordinatorica hodočašća u Taizé. 

»Ja obično radim poslove u svezi viza, u veleposlanstvu, a časna je tu na molitvama. Sestra i ja skupljamo papire i kontroliramo ih, i zakazujemo sastanak u veleposlanstvu. Još početkom svibnja smo otišli u francusko veleposlanstvo da zakažemo termine za sve te skupine. To je velika odgovornost, jer ja moram garantirati za svaku osobu da će se vratiti«, kaže Marija.

Ono što ona često ističe je da put nije ekskurzija nego hodočašće i da je akcent na zbližavanju mladih s Bogom. Naravno, ovo jest i prilika da se mladi druže i vide mnoge gradove. Marija još dodaje: »Nije cilj samo otići na hodočašće i vratiti se. Ipak, treba dati mladima još nešto. Kod nas je stanje takvo da se jako malo putuje. Ovo je i prilika da nam bude lijepo. Ali, ono što uvijek nagovještavamo i što uvijek naglašavamo je da idu zbog Taizéja, a ne zbog okolnih gradova koje će usput vidjeti. Mi vidimo gradove i katedrale u odlasku i dolasku, ali Taizé je ono što je vrh svega.«

Postoje redoviti susreti mladih svake nedjelje u crkvi svetog Roka, kao i mjesečna sastajanja za tribinu mladih. Kako na pripreme za hodočašće, tako i na ove sastanke mogu doći svi. Marija ističe kako nije cilj voditi samo one koji su u Crkvi, oni su tu već. Cilj je dovesti nove mlade u Crkvu. »Neka samo jedan dođe, cilj je ispunjen.«

Posljednje hodočašće u Taizé, skupa s putem trajalo je trinaest dana. Moliti su počeli još u autobusu s molitvom krunice. »Ako nismo stigli moliti krunicu pjevali smo, jer – tko pjeva dvaput moli. Bitno je da smo s Bogom. Ja sam njima rekla, Bog nam je dao cijeli dan, mi dajmo njemu bar sat vremena«, kaže ona. Kada su stigli u Taizé molili su uglavnom tri puta dnevno. Zanimljivo je da se za vrijeme molitve sjedilo na podu. Vrijeme im je bilo ispunjeno i radom u malim skupinama gdje se razgovaralo o temama iz Biblije. Te su skupine bile sastavljene od mladih iz više zemalja, čak i s drugih kontinenata. Marija kaže kako je bilo interesantno kada su petkom u poslijepodnevnom radu sa skupinama sjedili u tišini sat vremena tijekom kojih je svatko mogao biti sam sa sobom i svojim mislima. »To je jedan vid meditacije i relaksacije«, kaže ona. Poslije ponoći, kada obično mladi izlaze u grad, mladi su hodočasnici zauzeli mjesta u crkvi koja nikad nije zatvorena.

ZIMSKI SUSRETI: Osim toga postoje i zimski susreti za doček Nove godine. Taizé organizira susret koji se svake godine odigrava u većem gradu neke države pod naziviom »Povjerenje na zemlji«. To je poseban oblik dočeka Nove godine, uz molitvu u crkvi. Posljednji je susret bio u Zagrebu, a prije toga u Milanu.

Organizatori hodočašća su braća iz Taizéja. Oni su protestanti, ali rade na tome da zbliže protestante, pravoslavce i katolike. Tamo nije bitno tko je koje vjeroispovijesti, jedino ne prihvaćaju prisustvo sekti. »To je jedan vid zbližavanja«, dodaje Marija, a za časnu Eleonoru može reći samo ono najljepše: »Ona je s mladima od kad je poznajem. Na svako hodočašće ide. I sad, kad je bila bolesna, otišla je s njima. Čini mi se da nju to održava, jer to doista voli.«