Arhiv tekstova

Ulazimo u Svetište Gospodnje. Vraćamo se sa žetve noseći »snoplje žetveno«. Uzlazimo u dom Gospodnji hvaliti Ime Gospodnje. Slavimo Dužijancu. Kako bismo mogli čista srca pristupiti stolu Gospodnjemu i prinijeti prvine plodova naših njiva? »Čisto srce stvori mi Bože i duh pravi obnovi u njemu!« Dužijanca se ne može slaviti, bar ne ona prava, bez pročišćene savjesti i ponizna duha. Konačno, Dužijanca je ponajprije susret s Bogom – Bogom darovateljem – i čovjekom – čovjekom radnikom. Bog, koji providonosno upravlja tijekovima ovoga vremena i danas je s nama. »Ta On ne napušta narod svoj«. Nije nas napustio ni u ovogodišnjoj žetvi unatoč ljetu koje je »spržilo« jedan dio plodova naše zemlje, mi tim više i sada prihvaćamo njegovu volju i vjerujemo u njegovu Providnost. Kad više, ako ne sada? Stoga je Dužijanca »srce čisto i ponizno, nećeš odbiti Bože«. Želim ovim razmišljanjem, dakle, naglasiti središnje otajstvo kršćanskog pojma Dužijance. Ponovit ću: susret Boga i čovjeka – susret čovjeka i čovjeka – susret poniznosti i zahvalnosti. Takvo duhovno raspoloženje čini zahvalnost plodonosnom, a molitvu uslišanom. Tako nam je potrebno i jedno i drugo. 

VLASTITOST KULTURE: Slavlje-nje Dužijance otvara još toliko različitih dimenzija našeg i vjerničkog i narodnog bića. To je vrhunski događaj »kulture duha«. Kao zajednica koja je, nažalost, brojem sve manja, ne može opstati tako lako pod pritiskom asimilacije. Ta asimilacija je i naravna, a koji puta i nametnuta. Ne može opstati ni svojim velikim dostignućima, pogotovo ne na materijalnom polju. Unatoč gorčine izričaja, moramo priznati: i mali smo i slabi smo. Ali ima nešto što je jače od ekonomije i materijalnih dobara. Što je jače od asimilacije i globalizacije? To je vlastitost kulture. Kultura je »najobrađenija njiva« jednoga naroda. Što je na toj njivi posijano i što donosi rod, on ostaje. Evo, bliži se stota godišnjica kako je jedno sjeme posijano na toj najobrađenijoj njivi našega naroda, to je Dužijanca, kao događaj susreta, vjere i kulture. Vjerom zasijano, milošću polijevano, kulturom odnjegovano, to je sjeme naraslo u stablo koje sada postaje »stablo spoznaje«, »stablo života« i naš prepoznatljiv simbol. Dužijanca je višestruki i jasni govor najvećeg dometa kulture kruha i zahvale naroda Hrvata-Bunjevaca. Zasigurno svi ljudi, kojima nije uskraćeno ljudskom nepravdom, jedu kruh. Za njega zahvaljuju. Nije Dužijanca jedina zahvalna svečanost. Ali, Dužijanca je po nečemu toliko »iskoračila« iz uobičajenoga načina slavljenja, da je postala u sebi i po sebi znak. Ako je to tako, onda je opravdano pitanje kako je sačuvati, kako unapređivati i kako je predati ne samo generacijama unutar zajednice, nego kao poruku u nama samima i obogaćenje drugih i drugačijih oko nas i u svijetu. Bilo bi sebično zatvoriti se u vlastite okvire i slaviti samo »u svojoj kući«. Mi slavimo, ali s nama slave i svi oni koji su kao gosti pozvani. Pristojan gost zna da je u gostima i zna cijeniti sve ono što je sveto domaćinu. Ako je domaćin dobar domaćin, a gost pravi gost, kada gost ode hvalit će i slaviti domaćina. Je li nama ta hvala potrebna? Jest. Ne radi hvale, nego radi istine i poruke kulture i vjere, poruke dijaloga i susreta vjere i kulture koja zahvaća cijelo društvo i sve sociološke slojeve. Zato je grijeh zatvoriti se u svoje dvorište i zaključati kapiju. Već više od deset godina mi smo otvorili kapiju. Pozivamo goste. To je naše opredjeljenje da Dužijanca bude poruka i znak. 

DRAGI GOSTI: Ove godine na crkvenoj razini imamo jednog izuzetnog gosta. Čovjeka svjetskog utjecaja koji je dobročiniteljski okrenut prema našoj zajednici: Vašingtonskog nadbiskupa u. m. kardinala Theodora McCarricka. Zašto baš njega? Bio je već u Subotici, divio se našem gradu i ljudima, zavolio je našu novu Bogosloviju i pomogao je. Unutar Biskupske konferencije SAD i sada je zadužen za ovo područje. Radovao se pozivu. Čovjek je od puka i za puk. Neposredan i spontan. Osobno sam bio svjedokom kada je Benediktu XVI. s oduševljenjem govorio o našoj novoj Bogosloviji. Voli naš narod. Doći će k nama radostan što može podijeliti takav doživljaj susreta, vjere i kulture i prenijeti ga drugima. Znam da će njegov latinski ili engleski malo otežati naše slavlje, ali zar ne možemo prihvatiti da nam takav gost za uzvrat bude »glasnogovornik« u svijetu o tom Narodu u kom je znakom izraslo stablo vjere i kulture: Dužijanca? Stoga smo ga pozvali. A kako dolikuje, kardinala prate Apostolski Nuncij, Nadbiskup i drugi. Svi su nam dragi gosti.

Tako, eto, ovogodišnja Dužijanca, koju slavimo pred nas stavlja alternativni izbor: zatvoriti se u svoje dvorište ili otvoriti kapiju? Posve svjesno smo se odlučili: obući svečano odijelo, biti pravi domaćin, dočekati goste, otvoriti kapiju i primiti sve dobrodošle uzvanike. Nećemo im govoriti o sebi, neka vide i neka svjedoče. To je namjera organizatora. Niti hoćemo, niti se želimo odreći svoje baštine koja obvezuje. To je baština vjere i kulture Hrvata-Bunjevaca. To je znak ovoga kraja, neka bude znan i drugima!     g