Arhiv tekstova

U Srijemu, najpoznatije marijansko svetište je u Petrovaradinu, na Tekijama. I ove se godine u ovome svetištu za Velike Tekije okupio veliki broj vjernika. O duhovnom značaju blagdana Gospe Snježne, o životu katoličke crkvene zajednice u Srijemu i očuvanju nacionalnog i kulturnog identiteta srijemskih Hrvata nakon teških i tragičnih devedesetih godina, te o aktualnim društvenim prilikama u Srijemu razgovarali smo s pomoćnim biskupom đakovačkim i srijemskim mons. Đurom Gašparovićem, generalnim vikarom za Srijem

 

HR: Poznato srijemsko svetište Gospe Snježne u Petrovaradinu okuplja veliki broj vjernika 5. kolovoza, kada se slave Velike Tekije. Od kada je to tako i kakvu poruku nosi okupljanje vjernika u crkvi Snježne Gospe?  

Nešto iz povijesti: na mjestu današnjega svetišta Majke Božje Tekijske, od 13. do 16. stoljeća stajala je jedna crkvica bez tornja, posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Bilo je to poznato proštenište njoj u čast. Dana 28. srpnja 1526. godine Turci osvajaju petrovaradinsku tvrđavu, grad Petrovaradin postaje sjedištem turskih velikaša, koji ruše spomenutu crkvicu i na tom mjestu biva podignuta drvena muslimanska džamija s minaretom i malim počivalištem, arapski: »tekija«). Odatle i današnji naziv Tekije. Nakon protjerivanja Turaka iz ovoga kraja 1687. godine, isusovci 1693. godine pretvoriše džamiju u kršćansku kapelicu Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije. Ova je kapelica 1754. i 1759. godine povećana, a 1881. godine veliki štovatelj Tekijske Gospe Ilija Okrugić, župnik, opat i književnik, u dogovoru s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom, izgradi sadašnju crkvu i u njoj postavi tri oltara, glavni oltar Majke Božje i sa strane oltare svetih Petra i Pavla i svetog Ćirila i Metoda, od kojih su danas ostale samo reljefne ploče.

Karlovački mir iz 1699. godine trajao je vrlo kratko, jer 1716. jedan od sultanovih ratobornih velikih vezira vodi veliku vojsku na Austriju. Na dan 2. kolovoza 1716. godine izbila je turska vojska na vrhove Fruške gore između Srijemskih Karlovaca i Petrovaradina. Bitka je započela upravo na blagdan Gospe Snježne, 5. kolovoza iste godine u 7 sati ujutro, u neposrednoj blizini crkvice Gospe Tekijske. Nakon četverosatne borbe, zagovorom Blažene Djevice Marije, pobijedi princ Eugen Savojski, veliki vojskovođa i veliki štovatelj Majke Božje, silnu tursku vojsku, te u znak zahvalnosti daruje svetištu kopiju slike Majke Božje Snježne, čiji se original nalazi u bazilici Marije Velike u Rimu. 

Oci isusovci vodili su svake godine na dan Gospe Snježne 5. kolovoza veliku procesiju iz župe svetog Jurja u svetište na Tekije. Tako je zavjetna kapela postala poznata širom Srijema, Bačke i Banata. S vremenom se vidjelo kako vjernici, moleći pred čudotvornom slikom, dobivaju izvanredne milosti. To je bio razlog da su ljudi u još većem broju dolazili u svetište i osjetila se potreba da se svetište opet proširi. Posveta novog svetišta 26. srpnja 1754. na blagdan svete Ane, majke Blažene Djevice Marije, uvodi hodočašće, što Petrovaradinci, a i drugi, zovu: Male Tekije, dok hodočašće 5. kolovoza nazivaju Velike Tekije.

Duhovni značaj blagdana Gospe Snježne jest za vjernike katolike Srijema, Bačke i Banata, pa i šire, biti hodočasnik, moliti, slaviti svetu misu i častiti Gospu. Zato bude na taj dan prisutno nekoliko tisuća hodočasnika koji na hodočašće na Tekije idu zahvaliti Majci Božjoj za neku posebnu milost ili zamoliti za svoje duhovne i tjelesne potrebe. Na Tekijama smo da bismo se pomirili s Bogom u sakramentu svete ispovijedi. Hodočastimo Gospi na Tekije da ostvarujemo zajedništvo Crkve i vjernika u njoj, da se u zajednici, vidljivo i dostojanstveno, ostvaruje i ispovijeda naša vjera. Dolazimo slaviti svetu misu, Kristovu žrtvu nebeskom Ocu za nas. Hodočastimo skupa s vjernicima drugih vjeroispovijesti koji rado dolaze na Tekije, da bismo pokazali otvorenost milosti Isusa Krista za sve ljude dobre volje.

HR: Koliko je važan put ekumenizma?

Srijem je multikonfesionalna sredina. Hrvati žive s drugim narodima, a katolici s narodima drugih vjeroispovijesti. Poštujući sve i svakog pojedinog čovjeka, poštuje se i religiozno uvjerenje drugoga. Na putu ekumenizma smo kao katolici: biskupi, svećenici, vjernici, otvoreni za suradnju s ostalim vjerskim zajednicama i, vjerujem, na dobrom smo putu. Posebno radimo na ekumenizmu koji se bazira na susretima biskupa i episkopa, a nastavlja se preko svećenika i sveštenika do vjernika i vernika. Kod vjernika je posebno naglašen mirni suživot. S katoličke strane, posebno kod svećenika, pokazujemo uvijek otvorenost za suradnju s pravoslavnima. Predlažu se zajedničke akcije među svećenicima, a i među vjernicima. Uvijek ovisi o spremnosti i otvorenosti za zajedničku suradnju. Zbližava nas i vjeronauk u školama, kao i međusobni posjeti na neke crkvene svečanosti. Živimo i radimo ekumenski otvoreno, i biskupi i svećenici i vjernici. Međusobno se poštivati, posjećivati, razgovarati i zajednički surađivati u interesu je svakoga od nas. Molimo da po zagovoru svetih srijemskih mučenika osnaži pravi ekumenski duh za ostvarenje crkvenoga zajedništva i istinskoga mira među narodima.

I još konkretnije za ovu godinu: kroz molitvenu osminu za jedinstvo kršćana u nekim su župama upriličeni ekumenski molitveni susreti i večernje svete mise, kada se molilo i razmišljalo o putu prema jedinstvu kršćana u ovoj međukonfesionalnoj sredini. Na tim su susretima bili nazočni, uz katolike, i vjernici pravoslavne vjeroispovijesti, jer mnogi rado dolaze na katolička slavlja, osobito u pojedinim prigodama. Vjernici pravoslavne vjeroispovijesti dolaze rado i na Tekije, na slavlja koja se upriliče tijekom godine. Susret zborova i pjevača na Bogojavljenje u crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu ima i ekumenski prizvuk, jer tada budu nazočni i pravoslavni vjernici. Prigoda je to da se i kroz pjevanje božićnih pjesama zajednički moli na pravoslavni Badnjak 7. siječnja i čestitaju božićni blagdani u katoličkoj crkvi.

Caritas za Srijem se brine i za neke od siromašnih pravoslavnih obitelji nastojeći im pomoći i nešto malo osigurati pristojnu egzistenciju. Prigodom svake donacije od strane drugih caritasa, uz siromašne katolike, Caritas ponekad pomaže i bolnice i neke pravoslavne ustanove. U svakom slučaju mora se poštivati i volja istih hoće li ponuđenu pomoć prihvatiti ili ne.

HR: Crkva u Srijemu štuje svete srijemske mučenike. Kakvo značenje za život katoličke crkvene zajednice u Srijemu danas imaju svi oni, koji su od početaka kršćanstva obilježavali ove krajeve?

Na blagdan svetog Dimitrija, đakona i mučenika 2004. godine, Đakovačka i Srijemska biskupija je ušla u »Godinu svetih srijemskih mučenika« proglasom našeg dijecezanskog biskupa mons. Marina Srakića i euharistijskim slavljem u konkatedrali-bazilici u Srijemskoj Mitrovici, kojem je predsjedao pomoćni biskup đakovački i srijemski mons. Đuro Hranić. U hodu kroz ovu jubilarnu godinu 1700. obljetnice svetih srijemskih mučenika zaustavljali smo se na pojedinim postajama i nastojali što bolje upoznati dragocjenu baštinu brojnih mučenika ranokršćanske Panonije Srijemske i slavnoga grada Sirmija.

Ovdje govorimo o ranokršćanskoj zajednici Srijema, o tadašnjem Sirmiumu. Spominjemo ranokršćansku crkvenu zajednicu ponosni da u Srijemu baštinimo dragocjeno blago prvih kršćanskih vremena. Imamo mnogo izvora koji nam govore o tom blagu i o životu i djelovanju kršćanske zajednice na ovim prostorima. Nije nam moguće te izvore ovdje navoditi. Spomenimo samo nešto. Prve pisane vijesti o Srijemu donijeli su nam antički pisci, u prvom redu Plinije. Grad Sirmium je od 3. stoljeća takmac samom Rimu i Rimljani su ga hvalili po starosti, prostranstvu, ljepoti i plodnosti, ali ne po svjedocima vjere koje su njihovi carevi progonili. Neki nam izvori donose da je kršćanstvo uhvatilo korijen u Sirmiumu već u prvom stoljeću i da je odmah osnovana biskupija. Čini se da je sirmijsku biskupiju osnovao sam sveti Petar, prvak apostola i postavio biskupa Epeneta, svoga učenika, a da je sveti Pavao, učitelj naroda, postavio Andronika, svoga učenika, poslije smrti Epeneta, za upravitelja Sirmijske crkve. Sirmijska je biskupija prvo bila jednostavna biskupija sve do vremena Konstantina Velikog, koji ju je podigao na metropolitsku. Sve do vremena milanskog edikta 313. godine, koji je po Konstantinu kršćanima dopustio vjersku slobodu, Sirmium je bio svima primjer kršćanske ustrajnosti i promidžbe prave apostolske vjere. Ali u vrijeme arijanske zablude u njemu su bili najveći branitelji toga krivovjerja, dok nije sveti Ambrozije, milanski biskup, vratio cijeli Srijem u krilo prave Kristove crkve. Ova jubilarna godina pridonosi da sve više otkrivamo povijesno značenje onih koji su od prvih početaka kršćanstva obilježavali ove krajeve evanđeljem od apostola, biskupa, svećenika, đakona do vjernika. U ovo sirmijsko tlo upisani su brojni svjedoci Isusa Krista, posebno mučenici koje spominje opjevana baština »Martirologija srijemskog« i drugi martirologiji, kao i oni mučenici koje nitko ne spominje.

Ranokršćanska crkvena zajednica Sirmiuma nije se zaustavila na svojim povijesnim počecima. Vjera u Krista se sve više učvršćivala i prenosila s koljena na koljeno. Povijest Crkve u Sirmiumu ne traje stotinu ili dvije stotine godina, nego više od dvadeset stoljeća. Njezin je put sličan Isusovom: trnovit, bolan, ali slavan. Ostala je čvrsta, nepokolebiva i sveta. Nadživjela je sve protivnike izvana, oslobodila se zaraze iznutra i postala istinsko čudo ovoga svijeta. Nitko nije mogao zaustaviti njezin hod po brojnim navjestiteljima. A ova snaga širenja evanđelja i vjernosti Kristu izvire iz nekoliko milijuna mučenika prvih triju stoljeća. Kako ono reče Tertulijan: »…što nas više siječete, to se više ponosni dižemo, jer krv je mučenika sjeme novih kršćana!«

Prva kršćanska zajednica i slavni mučenici utkani su u današnji život na području srijemskoga dijela, kao i čitave Đakovačke i Srijemske biskupije. Štujući svete srijemske mučenike Crkva u Srijemu je, po njihovu primjeru, postojana u vjeri. Srijemski su joj mučenici uzor ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Po svojim herojskim krepostima primjer su nam pobjede u trenucima kušnje i ustrajnosti do kraja u velikoj patničkoj borbi. Po primjeru prve kršćanske zajednice i žrtvi svih svetih srijemskih mučenika, u Crkvi u Srijemu se rađaju novi članovi po krštenju i usavršavaju po drugim sakramentima. Njihova žrtva donosi plodove odvažnosti sastajati se na molitvu i Euharistiju, pohađati vjersku pouku, sudjelovati u susretima svih staleža, od djece, mladih, odraslih do starih. Pšenično zrno svetih mučenika izraslo je u župne zajednice, u prave kršćanske obitelji koje odgajaju svoju djecu i mlade u pravom kršćanskom duhu. Zagovorom svetih mučenika Crkva u Srijemu ima svećeničkih zvanja.

Dragocjena baština svetih srijemskih mučenika gaji se i oživljava u čitavoj Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji, a posebno u srijemskom dijelu biskupije, Srijemskoj Mitrovici i Irigu. To su brojni mučenici ranokršćanske Panonije i slavnoga grada Sirmiuma, koji je najviše natopljen njihovom krvlju.

HR: Đakovačko i Srijemska biskupija djeluje u dvjema državama, Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji. Je li to specifičnost i koje su Vaše ovlasti?

Poznato nam je da su državne granice između Republike Hrvatske i tadašnje SR Jugoslavije, kao jedna od posljedica rata, presjek-le, ali nisu podijelile, Đakovačku ili Bosansku i Srijemsku biskupiju. Na području sadašnje Srbije nalazi se istočni Srijem, područje na kojem se, kako smo već spomenuli, od apostolskih vremena prostirala starodrevna biskupija Sirmium, a kasnije u srednjem vijeku Srijemska biskupija, koja je obnovljena nakon oslobođenja tih krajeva od Turaka. Podsjetimo se da je Srijemska biskupija 1773. godine sjedinjena s Bosanskom u Bosansku (ili Đakovačku) i Srijemsku biskupiju.

Ovdje donosim dio teksta Promemorije biskupa mons. Marina Srakića, koji je uputio u ožujku 1999. godine Svetoj Stolici: »U ovom trenutku najprikladnije (privremeno) rješenje je pomoćnog biskupa imenovati vikarom za Srijem s boravkom (sjedištem) u Srijemu. Njemu s vremenom dati posebne ovlasti za taj dio biskupije, kao što su npr. ovlast raspoređivanja svećenika unutar toga dijela, brigu o svećeničkim zvanjima, stvaranje i provedbu pastoralnog plana i programa, predstavljanje biskupije pred državnim vlastima i uređenje socijalnog statusa svećenika. Postoji pogodan prostor za biskupov boravak (i eventualno sjedište), a to je samostan u Petrovaradinu uz koji se nalazi prekrasna velika crkva sv. Jurja«.

Za vjernike u Srijemu to je od 1. listopada 1999. godine bilo najsretnije rješenje, koje su rado prihvatili skupa sa svećenicima koji djeluju u Srijemu. Žele ostati povezani s Đakovom, u sastavu Zagrebačke crkvene pokrajine i Hrvatske biskupske konferencije. U tom smjeru su okrenuti i na drugo ne misle. Ovdje slobodno možemo reći »vox populi, vox Dei« (glas naroda, glas je Božji). Znam da u svijetu postoje biskupije koje djeluju u različitim državama, no ne želim ovdje spominjati da ne bih koju izostavio!

Imenovanjem od dijecezanskog biskupa mons. Marina Srakića po nalogu Svete Stolice za generalnog vikara za Srijem. 1. listopada 1999. godine dobio sam posebne ovlasti za srijemski dio biskupije, a koje se odnose na preraspodjelu svećenika po župama unutar Srijema i programi i koordinacija pastoralnog rada na ovim područjima.  

HR: Kako ocjenjujete aktualne društvene prilike u Srijemu i kako se odvija vjernički život i pastoralna djelatnost u Srijemu nakon teških i tragičnih devedesetih godina, kada je pod pritiscima više od 20.000 katolika Hrvata napustilo Srijem?

Društvene prilike u Srijemu do konca devedesetih godina kroz razne provokacije unosile su nesigurnost za Hrvate, a i za Mađare u Srijemu, što je uzrokovalo zatvorenost, strah od izlaska u javnost, strah od slobodnog ispovijedanja vjere i drugo. Malo, pomalo, prilike su se mijenjale i u vjernike Hrvate se postupno vraćala sigurnost, otvorenost, nastupanje u javnosti i odvažnost slobodnijeg ispovijedanja vjere. U vjernicima katolicima Hrvatima, Mađarima i onima drugih nacionalnosti ne postoji više strah, pa niti tada kada se pojave neke provokacije bilo kojeg sadržaja. Naše vjernike u Srijemu ohrabruju i obogaćuju i posjeti iz Hrvatske i drugih zemalja, posebno onih vjernika Hrvata koji su za vrijeme teških i tragičnih devedesetih godina pod pritiscima napustili Srijem. Često i Srijemci uzvraćaju posjet onima u Hrvatskoj, kada se sastaju gotovo svake godine u pojedinim župama.

Pastoralna djelatnost svećenika u Srijemu odvija se nesmetano po pastoralnom planu i programu Đakovačke i Srijemske biskupije i po planu i programu pojedinih župa u Srijemu.

HR: U lipnju je održan prvi susret mladih iz vojvođanskog dijela Srijema, iz Srijemskog vikarijata, u Golubincima. Čemu sve pridonose ovakvi susreti?

Susret mladih u Golubincima ove je godine obuhvatio samo mlade srednjoškolce iz naših župa u Srijemu, srijemskom dijelu Đakovačke i Srijemske biskupije. Ovo je bio prvi susret mladih samo srednjoškolaca, dok je proteklih godina bilo više redovitih godišnjih susreta mladih, ali u koje su uz srednjoškolce bili uključeni  i mladi sedmog i osmog razreda osnovne škole. 

Ovakvi susreti mladih pridonose upoznavanju i učvršćivanju vjere kroz ponuđene programe, obogaćenje izmjenom međusobnih  iskustava kršćanskoga života i upoznavanju jednih s drugima. Nadalje, susreti mladih su prigoda da nauče mnogo više o zajedništvu i ljubavi od onoga što im se nudi putem medija, kao i otvorenost jednih prema drugima i izlazak iz zatvorenosti koju današnji način života preko elektroničkih medija i drugih sredstava nameće. Na ovim susretima mladi se upoznaju s cjelokupnom pastoralnom skrbi i pastoralnim radom s mladim vjernicima na župnoj, međužupnoj i biskupijskoj razini. Ove se prigode iskoriste uz ostalo i za animiranje trajne formacije za pastoralne djelatnike i suradnike u pastoralu mladih i s mladima u vidu promicanja pastoralnog rada s mladim vjernicima. Susreti mladih u Srijemu će se nastaviti svake godine, a po župama tjedni i mjesečni susreti kroz duhovne obnove, tribine, župnu katehezu mladih i druge susrete.

HR: Kako ocjenjujete aktivnosti i rad hrvatskih udruga u Srijemu i koliko su one važne za očuvanje nacionalnog i kulturnog identiteta srijemskih Hrvata?

U Srijemu postoje hrvatska, mađarska i njemačka kulturno-prosvjetna društva. Ova društva su javnog karaktera registrirana pred državom. Pohvaljujem aktivni rad posebno hrvatskih kulturno-prosvjetnih društava, kako unutar njih samih, isto tako i zajedničkom međusobnom suradnjom na razini Srijema. Posebno je lijepo vidjeti i osjetiti rad ovih društava na očuvanju nacionalnog i kulturnog identiteta srijemskih Hrvata. Pojavljuju se često u javnosti, organiziraju susrete, kulturne manifestacije i nesmetano rade prema svom planu i programu i prema vlastitom statutu. Uz susrete na području Srijema, pojedina društva održavaju kontakte i organiziraju susrete i u Hrvatskoj ili nekoj drugoj zemlji. To su susreti s kulturno-prosvjetnim društvima u drugim zemljama što pridonosi pomoći i brizi jednih za druge, o izmjeni iskustava i o podršci koju pružaju jedni drugima. Hrvatska kulturno-prosvjetna društva brinu i o mladima, o njihovom odgoju, obrazovanju i o očuvanju nacionalnog i kulturnog identiteta mladih u Srijemu.

Ova društva su svjesna da je hrvatski narod stoljećima gradio svoju kulturu, samosvojnu i vlastitu. Naše narodne pjesme, razigrana narodna kola, tamburice, narodni melos, bogate šarolike narodne nošnje, sveukupno narodno blago, umjetnička, pjesnička, književna i glazbena ostvarenja, naše graditeljstvo, slikarstvo, kiparstvo i umjetnički obrt Božji su dar i svjedočanstvo našoj davnoj snazi duha, prodornosti, sposobnosti i veličini našoj u sveukupnom zbivanju na ovim prostorima. Zato hrvatska kulturno-prosvjetna društva sve ovo nastoje ostvarivati.

HR: Gledate li optimistično na budućnost života srijemskih Hrvata?

Na budućnost života srijemskih Hrvata gledam optimistički. Dopustite mi ovdje nekoliko riječi o onomu što se nadam da bi se na ovim prostorima moglo ostvarivati, a što je razlog moga optimizma o budućnosti života srijemskih Hrvata. U svakoj zdravoj i prosperitetnoj ljudskoj zajednici važni su svi ljudi, bilo pojedinci, bilo oni koji obnašaju različite poslove, dužnosti i službe i izvršavaju ih u požrtvovnosti, savjesnosti i odgovornosti na opće dobro svih članova ljudske zajednice. Potrebe su u životu velike osobito na moralnom, društvenom i gospodarskom području i zato se treba svesrdno zalagati i ne gubiti nadu u bolje sutra.

Što je veća odgovornost koju netko obnaša u društvu, to mu je veća i obveza stvaranja socioloških, političkih, institucionalnih, ekonomskih i moralnih uvjeta za rast nabolje. Svi smo pozvani uklanjati razloge beznađa i pokazivati jedni drugima razloge opravdane nade da uvijek može biti bolje. U središtu je čovjek za kojega se brinu i Crkva i društvo zajedničkim naporima.

Mi srijemski Hrvati želimo biti uronjeni u Božji svijet i svoju stvarnost, koju živimo. Na srcu nam je čovjek kojemu drugi priznaje njegovo dostojanstvo. To je čovjek koji poštuje drugog čovjeka s kojim i pokraj kojega živi; koji voli svoju obitelj i svoj narod; koji želi raditi za napredak društva i za sebe da bi nešto imao; koji voli slobodu i mir; koji želi prepoznati sebe u slobodnom unapređivanju ostvarivanja ljudskih prava i kulturnih i tradicionalnih vrijednosti. Prirodno je i zdravo voljeti svoj dom i obitelj, kao i sve ono što nam je Bog podario: svoju vjeru i kulturu, svoj narod i jezik, svoj identitet. Zato svatko ima pravo da mu se prizna nacionalno podrijetlo, većinsko ili manjinsko. Pred nama je, nadalje, čovjek–kršćanin–vjernik, koji nastoji što bolje izvršiti svoje vjerničko, ljudsko i uopće društveno poslanje i koji je sretan kad osjeti da mu se priznaje sloboda savjesti, vjeroispovijesti i javnog okupljanja zbog vjerskih ciljeva.

HR: Jeste li zadovoljni postignutom razinom informiranja na hrvatskom jeziku?

Mogućnost informiranja na hrvatskom jeziku u Republici Srbiji i svestrana zauzetost oko toga vrijedni su pohvale i podrške, što ne znači da razina ne bi mogla biti i veća. Nažalost razina informiranja na hrvatskom jeziku još nije dovoljno obuhvatila i Srijem. Nadamo se da će i to uskoro biti ostvareno. 

HR: Najavljivala se gradnja katoličke crkve na Novom Beogradu. Je li gradnja počela?  

Procedura za dobivanje terena za gradnju rimokatoličke crkve u Novom Beogradu s pastoralnim centrom i pratećim crkvenim objektima je još uvijek u tijeku, bolje rečeno još nije niti počela. Prije više od pet godina Srijemski vikarijat je podnio zamolbu i priložio projekt za crkvu i pastoralni centar Urbanističkom zavodu za izgradnju grada u Beogradu. Kao odgovor postoji samo jedan dopis navedenog zavoda, da je izrada plana grada Novog Beograda još uvijek u tijeku i da ćemo o svemu biti pravovremeno obaviješteni. Glede svega ovoga još smo u iščekivanju. Je li odugovlačenje rješenja zamolbe za dodjelu terena politički razlog ili što drugo, do danas nam nije poznato.                      g