Arhiv tekstova

Godina 1999. po mnogome je znakovita, u regiji ona predstavlja izvjesno bolno dovršavanje, posljednji čin tragikomičnog igrokaza započetog u devedesetim. Baš te godine na mističnom motovunskom brdu, mala ekipa započinje gotovo utopijski projekt filmskog festivala, i na opće iznenađenje uspijeva im od toga napraviti europski događaj. 

4 Kako danas vidite cijeli kontekst nastanka i osmišljavanja »Motovun film festivala«? Možete li se prisjetiti stvari koje su lagano dovele do okupljanja ekipe, koje su pokrenule idejnu alkemiju koja će na kraju stvoriti projekt filmskog festivala?

Arheologija vremena kaže: pra-početak Motovuna leži na obliž-njem brdu, u gradiću koji nosi ime Grožnjan. Tamo smo 1995. otvorili Imaginarnu filmsku akademiju. Malu, nezavisnu školu posvećenu filmu za koju je inicijalna sredstva dao Ohio Univesity iz Amerike, a zatim mu se pridružio i hrvatski Open Soicaty Georga Sorosa. Ideja je bila vrlo jednostavna. Živeći u Americi viđao sam veliki broj »naših najboljih klinaca i klinki« koji su nesrećom vremena i ovdašnjih prilika krenuli u potragu za filmskom srećom. Gledao sam kako s mukom rade svoje prve korake i pomislio kako bi im, prije no što naprave tako radikalan životni rez i upute se u svijet, valjalo  taj svijet dovesti ovdje i omogućiti im da ga tu upoznaju. Tako sam sakupio profesore najvećih američkih filmskih škola i doveo ih na prvu radionicu u Grožnjan. Iz toga se razvila škola u kojoj je u sedam godina postojanja svoje prve filmske korake radilo preko tri stotina i pedeset studenata iz dvadesetak zemalja svijeta i u kojoj su svoje prve filmove radili mnogi danas već znani filmaši ovih krajeva; od Jasmile Zbanić pa nadalje.

Ta je akademija tijekom vremena počela privlačiti, kao neko malo izolirano mjesto u tada vrlo zatvorenoj i klaustrofobičnoj klimi ovih krajeva, mnoge pisce, novinare, slikare. Akademija je postala neka ljetna oaza, neko malo mjesto u kome se dobro disalo i još bolje družilo. A kako su iz svijeta sve češće dolazila »velika imena filma«, razni proslavljeni oskarovci i ine filmadžije, stvorila se potreba da se javno pokaže to što su nam donosili. Grožnjan, kao mjesto majstora i obrtnika, nije imao trg na kome bi to mogli raditi. Otvorili smo malo kino koji smo nazvali po Branku Baueru, ali ono je uskoro postalo premalo za sve znatiželjnike.

Tako sam s Borisom T. Matićem, danas uspješnim producentom, a tada još studentom Imaginarne akademije, otišao na susjedno brdo, u Motovun, gradić  nekadašnje gospode, koji je imao prekrasan trg. Vodio me sentiment za vremenima kada smo tu, gotovo cijela moja generacija redatelja i glumaca, provodili ljeta i pisali scenarije za svoje prve igrane filmove.  Bio je to sve skupa zbir nostalgije, avanturizma i velikog veselja.  I to usprkos vremenu i situaciji koja nas je okruživala. Ili možda upravo zato.

4 Uvijek mi se činilo da Festival ima veoma snažan društveno kritički stav. Je li moguće kulturom, naročito ovom filmskom, mijenjati svet? 

Nije moguće. I to je velika sreća kulture. Da je moguće kultura bi bila napučena političarima i inim specijalistima »mogućeg«. Ovako ona je ipak samo i na sreću dio našeg »utopijskog svijeta«, jednom riječju: igre. Ali, kako svaka igre manje-više uvijek krši postojeće i gradi nova pravila tako je političari često čitaju kao »kritičku notu«, kao dio nečega što treba obuzdati, regulirati i kontrolirati da ne bi u svojoj neobuzdanosti napravila neku štetu dnevnoj pragmi.  Tako su očitali i Motovun. A to čitanje naše igre još uvijek, premda umotano u bolji celofan, traje i danas. Ništa se tu suštinski nije promijenilo od prvog festivala.

4 Kako koncipirate programe? 

Festival se prije svega koncipira kao »događaj«, a ne kao festival. Ja sam igrom svoje sudbine bio na tisuću i jednom festivalu i nisam lud ulagati svoj i tuđi  trud u pravljenje tisuću i drugog festivala. Mene, koliko to god čudno zvuči, a ni ljude s kojima sam radio i radim Motovun, kao što je Igor Mirković koji ga danas vodi, ne zanima raditi »još jedan festival«. Mi pokušavamo oblikovati pet dana i noći jedne male utopije, prostora igre i slobode za kojom svatko ima potrebu. Filmovi su naš alibi, naša riblja kost na kojoj se gradi sve ostalo, ali oni svakako nisu jedini razlog našeg okupljana.

4 Uvijek imamo dojam da niskobudžetni i tzv. »mali« filmovi nisu nikad dovoljno vidljivi. Što o tome mislite i što se tu može učiniti?

Da, hrvatski film ne igra u Srbiji, makedonski u Sloveniji a slovenski u Hrvatskoj. O Austriji i Mađarskoj i da ne govorim. Svjesni toga – pokušat ćemo o tome razgovarati na Motovunu. Ako su bezbrojni festivali nastali u ovoj regiji isključivo na energijama pojedinaca – zašto tim putem, tom logikom razmišljanja, ne bi možda nastala i neka alternativna distribucija regionalnih filmova.

4 Je li moguće zamisliti da u budućnosti Motovun filmski festival gostuje u Vojvodini?

Svaki pristojan sajam – od novosadskog do zagrebačkog – uvijek je imao službenu »zemlju partnera«. Mi smo se odlučili malo poigrati s tom pompoznom sintagmom. Tako je Vojvodina, nakon Dalmacije, Beča i Glumaca, ove godine naša »zemlja partner«. To presvlačenje motovunskog brda u ravnicu Vojvodine  se odvija pod sloganom »Vojvodina – zemlja partner autonomne pokrajine – Motovun«. Mislim da je Vojvodina priredila izuzetno dobro odabir svog veselja i energija koje ćemo pokušati pomiješati s našim motovunskim i vidjeti što će se iz toga dogoditi. A što se Motovuna u Vojvodini tiče – da, to bi bilo jako dobro. Razgovarali smo o tome, imali neke planove, ali se za sada to još nije dogodilo. Ali možda će iduća godina biti pametnija.

 

Integralna verzija ovog 

intervjua bit će objavljena u reviji za obrazovanje i kulturu

»Misao« u kolovozu.