Arhiv tekstova

Dok nam je u svome domu u Malinskoj, na otoku Krku, pjesnikinja Vera Miš-Vranković skidala veo tajni sa svojih najnovijih poetskih miljenica, do nas je dopirao zanosni miris mediteranskog raslinja i šum morskih valova pomiješan s bukom veselih kupača koji su uživali u blagodatima ljeta i ovogodišnjim rekordno visokim temperaturama.

Putujući stazama njezinih poetskih bisera po širokim ravnicama Srijema, ali i nepreglednim morskim daljinama, ponovno smo spoznali staru istinu kako su prave vrijednosti univerzalne te da se ne mogu okovati granicama, godinama, interesima. »Poeziju pišem od najranijih dana, anonimno, za sebe i svoju dušu. Ja jednostavno moram pisati, jer je poezija dio mene, potreba moje duše«, priča nam Vera i pojašnjava kako je za sve životne nedaće odušak oduvijek nalazila u svojoj poeziji. 

U SRIJEMSKOJ RAVNICI: Vera Miš-Vranković rođena je u Hrtkovcima, pokraj starih rimskih naselja Sirmija i Gomolave, u kući poštenih i ponosnih ratara široke srijemske ravnice. Došla je na svijet u mjesecu ožujku, s prvim proljetnim cvijećem i mirisom crnice koja se, nabubrila od otopljenog snijega, predaje zrakama proljetnog jarkog sunca. Svoje je djetinjstvo provela na toj pustari Srijema, trčeći bosonoga po toplom savskom pijesku, po rosnim jutarnjim livadama, zadivljeno promatrajući stoljetne hrastove i nepredvidive i opake virove rijeke Save koja, kako Vera kaže, Gomolavu samo ljubi. Odrastala je u drvoredima dudova i beskrajnih žitnih polja, uz jata gusaka i miris kruha iz hrtkovačkih furuna, a ponekad bi, skrivajući se, samo provirila kroz zamagljen prozor seoskog bircuza i vidjela u nekom polumračnom kutu kako neki neobrijani i razočarani rudar panonske ravni utapa svoju tugu uz frakljić dudinjare i pušta pokoju suzu. Odrastajući u takvom okruženju, uz klepet roda s dimnjaka i miris dunja s ormara, Vera piše poeziju natopljenu istinom, prikazuje svijet onakvim kakav on doista jest. Njezinu poeziju, osim spontanog emocionalnog naboja, karakterizira realnost, bunt i briga za svijet oko sebe. 

NATALOŽENA SJETA: »Masovni egzodus Srijemaca početkom devedesetih godina prošlog stoljeća ostavio je neizbrisive tragove u mojoj duši, rane koje nikada ne mogu zacijeliti«, kaže Vera uz puno ljubavi i brige za patnje svog  naroda, ali usprkos nataloženoj sjeti i putovima zasutih uvelim lišćem vjeruje da će doći jedno bolje proljeće, jer ono uvijek dolazi.

»Poznato je da je čovjekov dom domovina, a domovina je dom u čovjekovom srcu, ma gdje on bio. Srijem je tisućljećima bio naša domovina, naša snaga, naše nadahnuće. Zaboravimo li ga, zaboravit ćemo sebe same i nestati, kao što nestaje sve što svoju povijest u zaboravu izgubi«, kaže ova Hrtkovčanka, koja već tridesetak godina živi i radi na otoku Krku, kolijevci hrvatske pismenosti, poznata  po svome domoljublju i živoj vjeri u ideale plemenitosti, istine i prijateljstva što je vidljivo iz njene poezije. 

KNJIGE PJESAMA: »Nakon puno godina samozatajnosti odvažila sam se i prvi put javno nastupila 1994. godine u gradu Krku«, prisjeća se Vera te dodaje kako je ohrabrena uspjehom dala tiskati  svoju prvu knjigu pjesama »Zelena polja ravnice«, a poslije nje i  knjigu poezije za djecu »Nema te«. Kako je kritika tih djela bila pozitivna, a knjige rado čitane, Vera još tri knjige posvećuje djeci, dok je najnoviju zbirku pjesama »Previranja« posvetila, kako kaže, velikoj djeci. 

I dok smo zagrljeni mrakom napuštali otok Baščanske ploče, najstarijeg hrvatskog pisanog dokumenta, ostavili smo Veru da i dalje treperi na vjetru, veseli se i pokriva dugom, trpi prijevare i kao magla dolazi pred njegova vrata, traži zelenu granu da se njome pokrije i krene dalje, te u mreži isprepletenoj od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti razgovara s morem, tražeći odgovore koje nikada neće dobiti.