Arhiv tekstova

Marijeta Peršić jedna je od onih Srijemica koje su 1995. godine, za vrijeme akcije »Oluja«, bile primorane napustiti svoje Golubince i spas potražiti u Hrvatskoj. Marijeta je rođena  1976. u Golubincima, osnovnu je školu završila u svom rodnom mjestu, a srednju tekstilnu u Staroj Pazovi. Nakon srednje škole upisala je teologiju kod franjevaca u Novom Sadu, ali je zbog preseljenja u Hrvatsku nije uspjela završiti.

»Struktura stanovništva u Golubincima je bila pola – pola. Oko polovice je bilo Hrvata, a polovica Srba. Premda su se već tada događali ‘Hrtkovci’ i ‘Slankamen’, kod nas je u Golubincima bilo mirno. Međutim, 1995. godine, nakon vojno redarstvene akcije ‘Oluja’, u Golubince stižu Srbi iz Knina, a dotadašnji pravoslavni svećenik odlazi i dolazi novi, također iz Knina. I tada u Golubincima počinje zlo«, kaže Marijeta Peršić. 

PRIJETNJE I NASILJE U GOLUBINCIMA: Uzalud su nas Srbi starosjedioci pokušavali braniti, pa su čak pokraj nas Hrvata i oni dobivali batina, nije se moglo izaći na kraj sa Srbima došljacima. Tako je jednog domaćeg Srbina koji nas je branio, u seoskom kafiću prostrijelio metkom iz pištolja Srbin iz Knina, ovaj naš uspio mu je uzvratiti, i na kraju su obojica zbog zadobivenih rana umrla. Na koncu su domaći Srbi morali odustati i sve prepustiti tijeku događaja. Bilo je užasno. Cijelo vrijeme su provocirali, a noću lupali po prozorima uz prijetnje da će nas poklati. U to je vrijeme ubijena i naša Golubinčanka Marija Purić, a pucano je na katoličku crkvu«, kaže Marijeta Peršić, nastavljajući priču o tim vremenima, kada su jednog dana s križa u Maradičkoj ulici strgali kip Isusa.

»Bacili ga na pod, a križ išarali, iskopali jednu rupu i sve zatrpali smećem. Kako sam ja katolkinja i jako vezana uz Crkvu, meni je taj prizor bio grozan. Odmah smo obavijestili tadašnjeg našeg svećenika Jozu Dusparu, koji je, plašeći se za naše živote, rekao da donesemo u crkvu kip Isusa, a da drugo ništa ne diramo. Međutim, mi to nismo mogli gledati i skupa smo uredili to mjesto, posadili cvijeće i obojili križ s broncom koji se tako još više sjajio nego prije. Vidjevši to jedna žena koja je došla iz Knina prišla mi je glasno psujući majku ustašku i prijetila da će nas razapeti na centru Golubinaca i još svakakve grozote. Vjerujte, Bog mi je tada dao neku novu snagu, bez imalo straha ja sam joj samo rekla: ‘Isus je moj, ali i vaš. Isti je, nema razlike. Vi uništavate onoga tko vam je dao život’. Dok je ona nastavila vikati, prijetiti i psovati, ja sam mirno prošla pokraj nje i otišla kući«, prisjeća se Marijeta i dodaje kako su tu noć uoči odlaska sva djeca radi sigurnosti spavala kod domaćih Srba, a roditelji su čuvali kuće. 

POMOĆ INVALIDNIM OSO-BAMA: Marijeta i njezina sestra, koja je osoba s invaliditetom, pobjegle su u Bjelovar, a nakon četiri mjeseca otišle su kod strica u Garešnicu. Nedugo zatim njihovi su roditelji Stana i Ivica Peršić zamijenili kuću za Ciglenicu, pokraj Garešnice, pa se obitelj ponovno našla na okupu. Marijeta 1997. godine odlazi u Zagreb i upisuje se na Institut za teološku kulturu laika koji djeluje pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu i studira se uz rad. Studij je završila 2001. godine, ali još uvijek ne može dobiti diplomu, jer joj ne priznaju srednju školu iz Srbije. Još za vrijeme studija Marijeta se zaposlila u kući za duhovnu obnovu »Emaus« u Hrvatskom Leskovcu, koju je vodio vlč. Andrija Vrane. Tamo se za vrijeme duhovnih molitvi odlučila posvetiti osobama koji su na neki način zapostavljene u našem društvu, osobama s invaliditetom, i cijeli život posvetiti njima.

»Tu nebrigu društva najbolje sam vidjela po mojoj sestri koja je bila zapostavljena i na neki način izolirana u svojoj bolesti«, kaže Marijeta i dodaje kako je na jednom klanjaju u Emausu upoznala vlč. Dragutina Goričanca iz Međimurja, koji je već deset godina tražio osobu koja će se u potpunosti posvetiti invalidnim osobama. »Samo u Zagrebu ima 90 tisuća osoba s invaliditetom, u Hrvatskoj ih je 430 tisuća, a u svijetu čak 670 milijuna. Stoga smo odlučili napraviti nešto novo i uklopiti invalidne osobe kao ravnopravne u društvo«, priča Marijeta.  

»Utemeljili smo 1999. godine udrugu Job, uz pomoć euharistije te molitve krunice s ciljem da osmišljava život osobama s posebnim potrebama, osobama koje su na rubu društva, napuštenima, odbačenima, prezrenima kao što su beskućnici, ovisnici i slično.

Glavni cilj Udruge je povezati osobe s invaliditetom i zdrave osobe tako da jedni i drugi uvide koliko su oni važni na ovome svijetu. Mi to radimo putem hodočašća gdje oni zajedno funkcioniraju i gdje spoznaju da su osobe s invaliditetom blaženici ovoga svijeta, jer da njih nema ovaj svijet bi već odavno propao u svojoj oholosti, sebičnosti, pohlepi. To su osobe koje nose svoj križ i spašavaju ovaj svijet kao što je to činio Isus. Oni su zapravo meni slika Isusa na zemlji«, kaže Marijeta i dodaje kako je udruga dobila ime Job zato što je Job iz starog zavjeta jako puno trpio, sve dostojanstveno podnio i nije prokleo Boga, a Bog mu je sve to stostruko vratio.