Arhiv tekstova

U ove sparne ljetne dane kada se živa rijetko spušta ispod 35 stupnjeva Celzija, a meteorolozi tek stidljivo najavljuju promjene i blago zahlađenje, u vrijeme koje novinari nazivaju sezonom kiselih krastavaca, evo jedne lagane teme za razbibrigu.

Na nedavnom osječkom sajmu na Pampasu, među brojnim izlagačima zapažen je  obrtnik Marinko Katulić, vlasnik obrta »Forte« iz Buševca kod Zagreba, ili bolje rečeno kod Velike Gorice, obrt posvećen izradi i popravku glazbala, prije svega tambure. Obiteljska je to tradicija, tvrdi Marinko, ostala od pokojnog djeda, koji je kao mladić otišao u Ameriku, tamo svirao tamburu da otjera nostalgiju, vratio se u Hrvatsku, oženio se i izrodio devetero djece, i gotovo svi su svirali tamburu, a njega je djed upisao u glazbenu školu.

SELJAČKA SLOGA: Buševac je neveliko mjesto ali sa stogodišnjom tradicijom tamburaške glazbe i veliki tamburaški zbor »Seljačka sloga« potječe iz Buševca. Baš ta tamburaška skupina zaslužna je za poznati tamburaški festival u Buševcu, kojega svake godine pohode najpoznatiji tamburaški sastavi i zborovi iz čitave Hrvatske, ali i Europe, Australije i Amerike, Slovenije, Slovačke, Austrije, Mađarske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, a naši su gosti često bili i tamburaši iz Subotice pod ravnanjem Stipana Jaramazovića, dok su nam prošle godine došli tamburaši iz Subotice koji za sebe kažu da su nasljednici čuvenog Pere Tumbas – Haje, kaže nam Marinko.  Subotičani njeguju pravu tamburašku glazbu, od klasika do suvremenih autora, no moram Vam priznati da su me ugodno iznenadili i Crnogorci, jer nisam znao da se tamo njeguje tamburaška glazba, a osobito veliki tamburaški zbor iz Šmartna u Sloveniji, koji su na našem festivalu ostavili najbolji dojam.

Marinko je godinama nastupao u najpoznatijem hrvatskom ansamblu »Lado« i kao plesač i kao tamburaš, a evo već petnaestak godina posvetio se graditeljstvu tambura, obrtu od kojega se da živjeti. Kako se već dugo bavi tim obrtom, poznat je ljubiteljima tambure na svim meridijanima, pa se može pohvaliti da njegove tambure sviraju mnogi naši iseljenički orkestri diljem Amerike, Australije i Europe, a bogami i mnogi tamburaški sastavi koji gospodare našom estradnom scenom.

GRADITELJI TAMBURA: »Ovaj obrt ima svoju budućnost, ali mu se mora prići ozbiljno i odgovorno. Stalno imamo narudžbe iz Amerike, čitave Europe, čak iz Australije, no meni je najdraže tamburu prodati u Slavoniju, u Šokadiju, jer Šokadija je duša tamburaške glazbe u nas. U Šokadiji se tamburom proslavlja sve, od rođenja pa do smrti. Ta za svatove čovjek spremi 20 prasica i 10 janjaca, kolača, piva i vina da se ne priča, ali što bi sve to vrijedilo bez tambure. Pa svatovo bi se razišli još u 10 sati. A imao sam prigodu sve češće čuti tamburu i na sprovodu. Onako tiho, umilno, dostojanstveno«, kaže Marinko.

»Ima nas graditelja tambura diljem Hrvatske, poznato je graditeljstvo tambura u Zagrebu, mi u Buševcu, Ilija Nikolić i Stevo Tatić u Osijeku, čujem da se i Mato Ličanin bavi graditeljstvom, Krešo Marić je u Slatini, Đuro Zarić u Vinkovcima, u Županji je Andrija Franjić, ali on se u posljednje vrijeme bavi žicama, ali to nije sve. Svakako ima još poznatih graditelja tambura, ali ima i onih koji naprave jednu tamburu godišnje i hvale se da su pravi majstori«, kaže Marinko.

»Vidite, naši ljudi su tašti i nerijetko nasjednu na kojekakve priče. Nedavno mi je čovjek donio tamburu na popravak i hvali se kako ju je prošvercao iz Srbije, iz Vojvodine, a nabavio ju je od čuvenog Roma iz Deronja, čije se žena  sa suzama jedva rastala od tambure. Međutim, majstorskome oku nije promaknulo da brač nije starijega datuma, već novijega, samo je prilično nemarno održavan i podosta izgreban, a čuveni je deronjski Ciganin je vjerojatno nikada i nije držao u rukama. U pravoga tamburaša, u dobroga glazbenika, svaka će tambura zvučati dobro, a sve drugo su priče za malu djecu«, kategoričan je Marinko.