Arhiv tekstova

Po svemu obična djevojka, tinejdžerica Sanja Šokac po nečemu je ipak izuzetna. Ove je godine proglašena učenicom generacije na završnoj svečanosti maturanata OŠ »Ivan Goran Kovačić« u Sonti, što su iskrenim, dugotrajnim pljeskom pozdravili ostali učenici, a isto tako i nastavnici. Sanja je rođena 14. siječnja 1992. godine. Otac Jakob, radnik na radu u inozemstvu i majka Ana, djelatnica u stručnoj službi MZ Sonta osigurali su Sanji i njezinom bratu Saši lijepo i bezbrižno djetinjstvo. Odrastali su u obitelji punoj ljubavi i razumijevanja, a roditelji su ih od malena učili poštivanju obiteljskih normi i odnosa, a osobito uvažavanju starijih. Sanju sam upoznao prije nepune četiri godine. Malena, skromna učenica petoga razreda pristupila je dramskom i recitatorskom odjelu »Šokadije«. Iako je bila među najmlađima, volio sam s njom raditi zbog njezine željezne volje i težnje za uspjehom. Već tada se dalo zamijetiti kako ne trpi površnost, voljela je do srži razumjeti ono što radi. Imao sam zadovoljstvo dvije godine raditi s njom, a onda su prevagnule obveze u školi. 

No, po Sanjinim riječima, jednoga će dana opet, čim joj to obveze dopuste…, što me osobito raduje. 

SVESTRANOST: Pokraj redovitih školskih predmeta Sanja se bavila i mnogobrojnima vannastavnima aktivnostima. Bila je i članica školske dramske sekcije, trenirala je rukomet, sudjelovala je i u dodatnima aktivnostima iz kemije, biologije, tehničkog odgoja, matematike, fizike, engleskoga, a u crkvu ide od kad zna za sebe. Voli se oblačiti u narodnu nošnju, voli ručne radove u etno-stilu. »Otrcano je reći da volim sve što vole mladi, tu mislim na izlaske, druženja, glazbu, a osim toga, uživala sam u svim natjecanjima na kojima sam zastupala školu. Bilo je lijepih uspjeha, za sjećanje mi je ostao veliki broj diploma i priznanja. Jako su mi drage i knjige od ‘Hrvatske čitaonice’ iz Subotice, gdje sam kao članica ‘Šokadije’ sudjelovala na natjecanju u recitiranju na hrvatskom jeziku. Imam i puno uradaka u etno-stilu, a najdraža mi je maketa staroga šokačkoga salaša. S njim sam postigla lijepe uspjehe na školskim natjecanjima, stigla sam do republičkoga, a bio je i dio ‘Šokadijine’ prošlogodišnje etno-izložbe u prostorijama naše škole«, kaže Sanja. 

PLANOVI: Na upit o receptu za učenje, te o planovima glede daljnje izobrazbe odgovor je bio slijeganje ramenima, uz radostan, tinejdžerski osmijeh. »Za postizanje dobrih rezultata u školi nema čarobnoga recepta. Treba samo učiti, ali ne kampanjski, onda se stvarno ubijaš od napora. Treba učiti sustavno, od početka školske godine, svakoga dana po malo. Tako se najlakše pamti i nikada nema opasnosti da pokvarite ocjene. Nikad nisam bila štreberica, lovac na ocjene, uvijek sam nastojala, a mislim i uspijevala učiti s razumijevanjem i eto, to je samo po sebi donijelo lijepe rezultate. Na budućnost gledam s optimizmom, valjda nas očekuju ljepše godine od onih koje su proživjeli naši roditelji. Sad namjeravam upisati gimnaziju. Ukoliko uspijem, s radošću bih upisala ovu školu u Osijeku, ukoliko ne, bit će mi dobra i ova u Apatinu. Poslije gimnazije, nadam se da ću u pedagošku struku, ta me želja ne napušta od malena«, kaže Sanja.       g