Arhiv tekstova

Oduvijek su konac lipnja i srpanj u našem svećeničkom životu obilježeni samim svećenstvom. Petrovo je blagdan ređenja. Jasno, oni koji su tih dana zaređeni za svećenika, sjećaju se tog datuma kao obljetnice. Najčešće kao obične, a ipak drage, a onda dolaze obljetnice, srebrne i zlatne. Hvala Bogu, i u našoj su se zajednici ovih dana događala i ređenja i jubileji. Na mnogima sam sudjelovao. 

Duboko me se dojmio zlatni jubilej svećenstva mons. Lászla Huzsvára, biskupa u Zrenjaninu. Naime, njegova mlada misa bila je prva mlada misa, prije pedeset godina, na kojoj sam i ja sudjelovao kao svećenički kandidat. Bože, kakvo je to bilo slavlje! Jasno, doživljavao sam kao dijete svu čar i ljepotu svećeničkog poziva. Onda sam na zlatnoj misi proživljavao proteklih pedeset godina. Koliko toga se je izmijenilo, promijenilo i nastalo posve novo. Dogodio se II. Vatikanski sabor, dogodio se pad komunizma, dogodilo se, dogodilo se… »A ti si svećenik dovijeka po redu Melkizedekovu«. To je trajna istina. U svim starim ili novim okolnostima – svećenik dovijeka. 

PRISUTNOST: Promijenio se i odnos prema svećeniku. Ali svećenik je ostao »svećenik dovijeka«. Tako sam gledao zanosno i oduševljeno ređenja vlč. Marijana, Ákosa, Arpada. Mladi, poletni, puni ideala, oduševljeni i predani Bogu za službu svog naroda. Svećenstvo. Kakva tajna naše vjere! Isus Krist, koji je postao čovjekom, da nam objavi Boga, ne toliko navještajem, koliko da nam pokaže Boga. »Tko vidi mene, vidi i Oca«. Da, pokazao nam je Oca. Od tog časa prestao je drhtaj straha od Boga – ostalo je strahopoštovanje. Bog mi je Otac. Bog je postao čovjekom zato da ga ljubimo, a ne da ga se bojimo. Primio je naše lice, preuzeo naš život, ponio naše grijehe i konačno postao jedinim svećenikom. I žrtvom i žrtvenikom. U dvorani posljednje večere i na križu. A onda dolazi ona neshvatljiva njegova ljubav. Htio je trajno ostati s nama. Kako? Nedohvatljiva Božja mudrost i ljubav. Ostao je prisutan u maloj bijeloj hostiji  – u kaležu vina. Njegovo Tijelo i njegova Krv. Ponovno jedno nedohvatljivo otajstvo. Stvarnost od koje Crkva živi već dvije tisuće godina. A za tu službu euharistije i sakramenata Isus se zagledao ne u lice Očevo, nego u lice mladića koji se ovaj puta zove: Marijan, Ákos, Arpad ili svejedno kako, ali je čovjek od nas uzet i ogrijan Isusovim pogledom koji je neodoljiv. Koji poziva i pretvara: »Ti si svećenik dovijeka u Isusu Kristu!« Krist se ponovno utjelovljuje. Ponovno prima ljudsko lice da ga ljubimo, a ne da ga se bojimo. Poprima lice iz našega naroda za naš narod. Bože, pokušavaju li još naši vjernici prepoznati u svećeniku Isusovo lice? Svakako. Zato su za ređenja pune crkve i na mladim misama neopisiva radost. Imamo novog svećenika. A onda slijedi ona stvarnost koja se niže godinom za godinu, pa se nakupi dvadeset pet, pedeset i više. Lice se polako mijenja. Stari. Međutim, duh ne. Svećenik je vječno mlad jer je stalno Krist. 

ŽUPA I SVEĆENIK:  Nama je svećenicima potrebno kod svake obljetnice dozivati sebi u pamet te dvije činjenice: svećenik si dovijeka i vječno si mlad. Ne činiš ti, ne govoriš ti, ne radiš ti. Čini, radi i govori Krist po tebi. Kako je to teško! Stoga su naše obljetnice poziv kršćanskim zajednicama da mole za svoje svećenike. Da »čiste pamćenje« o svojim svećenicima. Da pomalo i svoju vjeru postave na »prave tračnice«. Euharistije nema bez svećenika i Crkve nema bez svećenika. A onda ni vjernika nema bez svećenika. Kako smo upućeni jedni na druge. Biskup Budanović, kada mu je netko došao s nekom tužbom na svećenika, prvo je pitao: koliko si molio za svoga svećenika? Tek nakon toga je prihvatio razgovor pohvale ili tužbe. Nije dopuštao da vjernici zaborave na tu svoju temeljnu opredijeljenost odnosa prema svećeniku koja je ponajprije molitvena. Jednako tako je poznata njegova tvrdnja: Nema dobrog svećenika i loše župe i lošeg svećenika i dobre župe. Župa čini svećenika dobrim i svećenik župu. Odnos uzajamnosti je ponovno pun molitve i suodgovornosti uz poštovanje i ljubav. 

Ovdje je sada dotaknuta srž problema. Koliko postoji uzajamna molitva, koliko uzajamno poštovanje i suodgovornost? To je pitanje za nas svećenike kod svake obljetnice, kod svakog jubileja. Ali to je pitanje i za vjernike kod svakog ređenja, mlade mise. Kakvi će biti ovi mladi svećenici? Onakvi kakvima ih učini zajednica koja ih prima. Ne može ih primiti tek kao mlade i poletne. Mora ih primiti molitveno i suodgovorno. Mora ih primiti s ljubavlju i s poštovanjem. Imam jedan strah koji je opravdan, jer sam i sam prešao četrdeset godina svećenstva. Ponekada nedostaje i molitva i suodgovornost, a najčešće poštovanje. Čudna je ta istina da nas je Isus učinio svećenicima u našem licu. U našem životu. Nije nam promijenio narav, a dao nam je tako velike milosti. Moramo biti s Isusom jedno. To je naš zadatak. Ali ne možemo to bez pomoći vjernika. Crkva ima sve složenije poslanje u svijetu. Treba vrsne svećenike. Je li naše vrijeme za to zrelo? Mislim da jest. Stoga molimo za svećenike, surađujmo suodgovorno s ljubavlju. Tako me, eto, ovo razmišljanje dovelo i prema sjećanju unazad i prema molitvi unaprijed. Dobro došli mladi svećenici! Izdržite jubilarci! Crkvo, moli i radi!

g