Arhiv tekstova

Odmor je. Obitelji su zajedno. Jesu li stvarno zajedno? Volio bih podijeliti s vama nekoliko misli upravo o problematici obiteljskog zajedništva. Pred nama je jedna mudrosna knjiga Staroga saveza. Prepuna je mudrih savjeta, utemeljenih na Objavi i potvrđenih iskustvom. Sažeto i zbito data je poruka stara, a vječno nova. Izuzetno divan primjer tumačenja četvrte Božje zapovijedi. Sva je svojim savjetima zaokupljena oko poštovanja roditelja kao temelja vlastite sreće. 

Dobro je primijetiti da je i četvrta Božja zapovijed pitanje dugog života i dobrobiti na zemlji vezala uz poštovanje oca i majke. Ta otac i majka su suradnici Božji i izvršitelji njegovog plana te im se nikada ne može uzvratiti ono što se od njih i po njima prima: život i odgoj. Stoga ovaj odlomak učvršćuje obiteljske veze za koje se može reći da su utemeljene na dva bitna stožera, a to je ljubav i poštovanje. Kada ponestane bilo koji od ova dva stožera, obitelj postaje krhotina ili se vrednote brkaju. Dapače, ako se samo jedan od ovih stožera prenaglašava, opet nastaje nesklad – ako poštovanje nije nadahnuto ljubavlju i ako nije izraslo iz ljubavi, nije pravo. Ako je ljubav prema roditeljima bez iskrenoga poštovanja, onda je ona unakažena. 

TEMELJI OBITELJI: Nepromje-njiva je, dakle, božanska volja da se obitelj temelji na ljubavi i poštovanju. To je zakon za obitelj u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ne bude li toga suglasja ljubavi i poštovanja, imat ćemo obitelj u ruševini, ljude u nesreći i zasigurno naš život neće biti niti blagoslovljen, niti dug. Ostaje nam, prema tome, imperativ: ljubi i poštuj!  

Crkva obitelj oduvijek smatra zajednicom osoba, prvim i temeljnim izrazom ljudske društvene naravi i zajednicom ljubavlju sjedinjenih osoba. Upravo se tim izrazom »zajednica osoba« – koristi papa Ivan Pavao II. u svom »Pismu obiteljima« iz 1994. Naime, samo su osobe sposobne postojati »u zajednici«. Obitelj započinje od bračne zajednice koju Drugi vatikanski sabor označuje kao »savez« u kome se muškarac i žena »uzajamno darivaju i prihvaćaju«. Knjiga Postanka otvara se toj istini kad glede uspostave obitelji po braku tvrdi: »Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo« (Post 2, 24). Krist u evanđelju, prepirući se s farizejima, ponavlja te riječi i dodaje: »Prema tome, oni više nisu dva, nego jedno tijelo. Dakle: što je Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja!« (Mt 19, 6). On iznova ističe obvezujući sadržaj onoga što je bilo »od početka« (Mt 19, 8) i što trajno u sebi čuva taj sadržaj. Više je crkvenih dokumenata koji nam jasno govore o obitelji, upozoravajući na dva pojma: pojam »zajedništva« i pojam »zajednica«. »Zajedništvo« sadrži osobne odnose između »ja« i »ti«, dok »zajednica« nadvisuje taj prikaz usmjeravajući se na »društvo«, na »mi«. »Zajedništvo« muža i žene početak je obiteljske »zajednice«, koja onda prihvaća djecu, ali, dakako, ne odriče se niti svojih roditelja. Naime, kada Knjiga Postanka kaže da će čovjek ostaviti oca i majku da se sjedini sa svojom ženom, prikazujući muža kao sina i ženu kao kćer, zapravo iznosi na vidjelo da brak potječe od svjesnog i slobodnog izbora. 

SUŽAVANJE OBITELJI: U doba u kojemu živimo javlja se nastojanje da se obiteljsko gnijezdo suzi na samo dva naraštaja. Ponekad su sami bračni drugovi, muž i žena, oni koji pogrešno razmišljaju pa od samoga osnivanja obitelji iz zajedničkoga života isključuju, na neki način, rodbinu i prijatelje. Misle da su »sami sebi dovoljnima«, a to kasnije prošire i na djecu. Često do toga dolazi i zbog tjesnoće stanova, naročito u velikim gradovima. Ali, nerijetko se događa i zbog uvjerenja da više naraštaja zajedno otežava bliskost i uopće život. Je li doista tako, pita Ivan Pavao II. i odgovara: »Malo je čovječnog življenja u suvremenim obiteljima« (Pismo obiteljima, 10). Nedostaju osobe za stvaranje i dijeljenje zajedničkog dobra.

NARAV DOBRA: Dobro, naime, po svojoj naravi, ište da se i stvara i dijeli s drugima. Što je dobro više zajedničko, toliko je više i vlastito: moje – tvoje – naše. To je unutrašnja zakonitost opstanka u dobru, u istini i ljubavi. Ako čovjek zna tu zakonitost prihvatiti i slijediti, njegov opstanak uistinu postaje »nesebični dar«, i može izići iz uskoga kruga svoje zatvorenosti »u dvoje« ili »u troje«. Obitelj je zaista – više nego ikoja druga ljudska stvarnost – okoliš u kome čovjek može živjeti »radi sebe samoga«, i to iskrenim sebedarjem. Stoga obitelj ostaje društvena ustanova, koja se ne može niti se smije ičim nadomjestiti, jer je »svetište života«. Na tim bi smjernicama roditelji mogli poučavati i tumačiti što je obitelj, imajući na umu četvrtu Božju zapovijed, koja se odnosi na obitelj, na njezin unutarnji sklad, mogli bismo reći na solidarnost. Premda se u samoj zapovijedi obitelj izričito ne spominje, svi shvaćamo da je riječ zapravo o njoj. U samo jednoj riječi – »poštuj« - obitelj se očituje kao zajednica međuosobnih odnosa – među bračnim drugovima, između roditelja i djece, među naraštajima. Ta četvrta zapovijed usko je povezana sa zapovijedi ljubavi, jer duboka je veza između »poštuj« i »ljubi«, pa su i roditelji dužni poštovati svoju djecu. Izgleda da Božja zapovijed podsjeća roditelje: Postupajte tako da vaše ponašanje zaslužuje poštovanje i ljubav vaše djece. Tako ta zapovijed, izražavajući unutarnju svezu obitelji, iznosi na svjetlo temelj njezina unutarnjeg sklada.                                    g