Arhiv tekstova

Moramo hrabro ići naprijed

za imena Srijemski vikarijat nalazi se dio Đakovačke i Srijemske biskupije ustanovljen 1. listopada 1999. godine. Đakovačka i Srijemska biskupija za vrijeme rata protiv Republike Hrvatske i neposredno poslije njega pretrpjela je velike štete, ne samo zbog teških razaranja crkvenih objekata i velikog broja ubijenih, ranjenih i nestalih, nego i zbog otežanih komunikacija s dijelom biskupije, koji se nalazi na području Srbije i Crne Gore u istočnom Srijemu, u drugom političkom sustavu. Zato su svećenici koji djeluju u Srijemu tražili da pomoćni biskup đakovački i srijemski stalno boravi u Srijemu, što je i učinjeno, kada je Sveta Stolica na zamolbu dijeceznog biskupa mons. Marina Srakića, svojim otpisom od 6. srpnja 1999. br. 5519/RS, odredila da se mons. Đuro Gašparović imenuje generalnim vikarom za Srijem te mu dodijelila posebnu ovlast premještati svećenike na tom području i osobno koordinirati pastoralne aktivnosti.
    S pomoćnim biskupom đakovačkim i srijemskim i generalnim vikarom za Srijem mons. Đurom Gašparovićem razgovarali smo u »Godini svetih srijemskih mučenika« – jubilarnoj 1700. obljetnici mučenika Panonije srijemske.
HR: Đakovačka i Srijemska biskupija podijeljena je na dva dijela, pri čemu se jedan dio nalazi u Hrvatskoj, a drugi u Srbiji. Kakav je ustroj te Biskupije, koliko ima župa i koliko vjernika?
Rat koji je vođen protiv Republike Hrvatske od 1991. godine ostavio je nebrojene posljedice koje su se najviše dogodile u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji. Zbog velikog broja ubijenih, ranjenih i nestalih, te teških razaranja crkvenih objekata, biskupija je pretrpjela velike štete. Rat ju je podijelio na tri dijela: okupirani, slobodni i srijemski dio. Državne granice između Republike Hrvatske i tadašnje SR Jugoslavije, kao jedna od posljedica rata, presjekle su Đakovačku ili Bosansku i Srijemsku biskupiju. Na području sadašnje Srbije i Crne Gore nalazi se Srijem, područje na kojem se od apostolskih vremena prostirala starodrevna biskupija Sirmium, a kasnije u srednjem vijeku Srijemska biskupija koja je obnovljena nakon oslobođenja tih krajeva od Turaka. Srijemska biskupija je 1773. godine sjedinjena s Bosanskom biskupijom u Bosansku (ili Đakovačku) i Srijemsku biskupiju. Đakovačka ili Bosanska i Srijemska biskupija danas ima oko 500.000 vjernika – katolika, 179 župa, 230 dijeceznih svećenika, oko 40 redovnika i 380 redovnica. Sjedište biskupije je u Đakovu.
    U srijemskom dijelu biskupije do rata 1991. godine živjelo je – u 28 župa – oko 50.000 vjernika – katolika (većinom Hrvata) koji su kontaktirali s Crkvom i još nekoliko desetaka tisuća onih Hrvata katolika koji su zbog političkih pritisaka pod komunističkom vlašću živjeli kao kripto-katolici. O svim vjernicima su vodila brigu 22 dijecezna svećenika i 2 redovnika. Sad je ovdje oko 30.000 vjernika katolika koji kontaktiraju s Crkvom i oko 20.000 kripto-katolika, a sve to u 29 župa podijeljenih u tri dekanata: Srijemskomitrovački, Petrovaradinski i Zemunski. Ovdje su 19 dijeceznih svećenika i 1 redovnik. Osim njih na ovom prostoru živi 10 redovnica.
HR: Mnogo je lijepih katoličkih crkava po Srijemu. Iz kojeg perioda potječe većina njih?
Po Srijemu ima 55 katoličkih crkava od kojih 28 župnih, Svetište na Tekijama i u Moroviću, 12 filijalnih, Samostanska u Zemunu, 10 kapela od kojih su 2 u sklopu kalvarija u Rumi i Srijemskoj Mitrovici, jedna župna crkva je predana grkokatolicima u Berkasovu a jedna srušena u Banoštoru. Ovdje govorimo o crkvama sagrađenim između 1701. (Petrovaradin 1) i 2002. (Laćarak), većina 1750-ih i 1850-ih godina. Najstarija je crkva iz 14. stoljeća u Moroviću na groblju. Crkve i kapele su lijepe, neke od njih spomenici su kulture, no većinu će biti potrebno temeljito obnoviti. Rat i zub vremena su učinili svoje.
HR: Biskupsko je sjedište u Petrovaradinu, gradu koji ima dugu povijest hrvatskog prisustva. Tu je, na koncu konca, rođen i ban Josip Jelačić. Kako Vam se Petrovaradin čini danas?
Ovdje donosim dio teksta Promemorije biskupa mons. Marina Srakića koji je uputio u ožujku 1999. godine Svetoj Stolici: »U ovom trenutku najprikladnije (privremeno) rješenje je pomoćnog biskupa imenovati vikarom za Srijem s boravkom (sjedištem) u Srijemu. Njemu s vremenom dati posebne ovlasti za taj dio biskupije, kao što su npr. ovlast raspoređivanja svećenika unutar toga dijela, brigu o svećeničkim zvanjima, stvaranje i provedbu pastoralnog plana i programa, predstavljanje biskupije pred državnim vlastima i uređenje socijalnog statusa svećenika. Postoji pogodan prostor za biskupov boravak (i eventualno sjedište), a to je samostan u Petrovaradinu uz koji se nalazi prekrasna velika crkva sv. Jurja.«
    Sâm sam izabrao sjedište u gradu koji ima dugu i bogatu povijest hrvatskog prisustva, a isto tako i vjerskog života. Istina, mnogi su za vrijeme rata od 1991. godine prisilno napustili svoje domove i preselili se u Hrvatsku. No, oni koji su ostali nisu se zatvorili u sebe u strahu pred bilo kakvim neugodnim iznenađenjima. Hrabro idu naprijed. Svjedoče svoju vjeru, žive pravim kršćanskim životom potpomognuti i podržani svojim svećenicima, ne boje se niti kršćanskog, niti hrvatskog imena. Čak je osnovano, istina uz puno poteškoća, Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo »Jelačić«. To puno znači za Petrovaradin koji time nastavlja život i djelo svojih predaka.
HR: Kakvi su Vaši odnosi s predstavnicima drugih vjerskih zajednica u Srijemu i uopće u Srbiji i Crnoj Gori?
Srijem je multikonfesionalna sredina. Hrvati žive s drugim narodima a katolici s narodima različitih vjeroispovijesti. Poštujući sve i svakog pojedinog čovjeka, poštuje se i religiozno uvjerenje drugoga. Isto tako želimo da i drugi poštuju naše religiozno uvjerenje i prakticiranje naše vjere. Nitko ne traži da drugi treba prijeći u Crkvu drugoga. Ne želimo mi katolici nikakav prozelitizam. Bitno je slijediti Isusa Krista, njegovu nauku i njegov život, a ostalo će nam se nadodati. Ekumenizmom smatram put prema Isusu Kristu u obliku trokuta: na vrhu Krist Gospodin, a put pojedine zajednice vjernika jesu strane trokuta. Svi se uspinjemo prema Kristu i što mu se više približavamo, sve smo bliži jedni drugima. Na tom putu smo kao katolici: biskup, svećenici, vjernici, otvoreni za suradnju s ostalim vjerskim zajednicama i vjerujem na dobrom smo putu. Posebno je potrebno raditi na ekumenizmu koji se bazira na susretima biskupa i episkopa, a nastavlja se preko svećenika i sveštenika do vjernika i vernika.
HR: Treba li i na koji način Crkva aktivno sudjelovati u očuvanju i zaštiti nacionalnog identiteta Hrvata u SiCG, odnosno konkretno na teritoriju Srijema?
Za bana Josipa Jelačića, čiju smo 200. obljetnicu rođenja proslavili 2001. godine u Petrovaradinu, govorilo se da je branio i zastupao interese hrvatskoga naroda u vrlo složenim prilikama u kojima je živio i djelovao, posebno kad mu je bilo povjereno vodstvo svoga naroda. Nastojao je pomoći i seljaku i radniku. Borio se, kako je sam rekao, za jednakost i ravnopravnost svih naroda i narodnosti.
    Crkva se mora boriti da svakom čovjeku drugi priznaje njegovo dostojanstvo; da čovjek poštuje drugog čovjeka s kojim i kraj kojega živi; da svatko voli svoju obitelj i svoj narod; da živi u slobodi i miru; da prepozna sebe u slobodnom unapređivanju ostvarivanja ljudskih prava i kulturnih i tradicionalnih vrijednosti. Prirodno je i zdravo voljeti svoj dom i obitelj, kao i sve ono što nam je Bog podario: svoju vjeru i kulturu, svoj hrvatski narod i jezik, svoj hrvatski identitet. Zato svatko ima pravo da mu se prizna nacionalno podrijetlo, većinsko ili manjinsko, bio on hrvatske, srpske mađarske ili koje druge nacionalnosti. Crkva će se zalagati da se čovjeku priznaje sloboda savjesti, vjeroispovijesti i javnog okupljanja zbog vjerskih, a i nacionalnih ciljeva.
    Katolički svećenici u Srijemu znaju u pravo vrijeme progovoriti kada zatreba, reagirati i stati u zaštitu svoga hrvatskog naroda, a isto tako aktivno sudjelovati u očuvanju nacionalnog identiteta Hrvata koji žive na teritoriju Srijema. Tako su činili i u najtežim ratnim neprilikama i strahotama, tako čine još više i danas.
HR: Svećenici u Srijemu bili su najsigurnije utočište vjernicima tijekom ratnih devedesetih godina, iako su nerijetko i sami bivali meta raznih provokacija, pa i fizičkih nasrtaja. Kakvih su sve problema u to vrijeme imali srijemski svećenici?
Kad je buknuo rat, »ugroženi Srbi u Hrvatskoj« napustili su svoje domove i prešli u tadašnju SR Jugoslaviju, najviše u Srijem gdje nije bilo ratnih djelovanja, i tamošnje Hrvate prisilili da zamijene kuće i drugu imovinu s njihovom imovinom u Hrvatskoj, a neke i protjerali bez zamjene. Pod fizičkim i psihičkim pritiscima više od 20.000 Hrvata katolika napustilo je Srijem i prešlo u Hrvatsku. Nekoliko župa je formalno nestalo (Gibarac, Kukujevci). U ostalim župama ostalo je 30, 50, odnosno 60 posto vjernika. Župnici su ostali u Srijemu sa svojim preostalim vjernicima kojima su bili najsigurnije utočište. Svećenici su bili izvrgnuti ne samo neprijatnostima nego i nizu prijetnji, maltretiranja, fizičkih napada, zastrašivanja i ispitivanja. Bilo je teško i opasno ostati u svojoj župi i župnom domu, a još teže izići iz doma i nekamo otići u posjet. Bilo je teško i okupljati vjernike, koji su isto bili zastrašivani i pod prijetnjama protjerivanja. Ipak, izdržali su do konca i oni i vjernici koji su u svojim pastirima gledali one koji su spremni i život dati za povjereno im stado. No, nećemo o tome duljiti. Praštamo, ali ono što je zapisano u povijest ne može se izbrisati i zaboraviti. U svakom slučaju osvete nema.
HR: Je li točno da će se na Novom Beogradu graditi katolička crkva?
Župa Svetog Ivana Kapistranskog u Novom Beogradu osnovana je 1972. godine. Župne crkve nema. Đakovačka i Srijemska biskupija je 1972. godine kupila manji stan u Novom Beogradu, u višekatnici, za bogoslužje, ali se to nije ostvarilo. Sjedište župe je u franjevačkoj crkvi u Zemunu, a župni ured je u samostanu.
    U Novom Beogradu treba imati župnu crkvu i pastoralni centar. U tom vidu u prosincu 2001. godine podnijet je zahtjev Direkciji za građevinsko zemljište i izgradnju Beograda za urbanističko definiranje lokacije za izgradnju katoličke crkve u Općini Novi Beograd. Ujedno im je dostavljeno idejno arhitektonsko rješenje za Katoličku crkvu katedralnog značenja i za još jednu manju filijalnu crkvu. Uz crkvu je predložena i izgradnja pastoralnog centra. Do danas čekamo da JUP Urbanistički zavod Beograda utvrdi mrežu crkvenih objekata u okviru generalnog plana Beograda 2021. godine. Molimo Boga da se jednom ostvari naša želja, te sagradimo ono što smo zamislili i što je prijeko potrebno župi Novi Beograd.
HR: Kako se odvija nastava vjeronauka u građanskim školama?
Odlukom Vlade o vraćanju vjeronauka u škole pokazala se nakana ispravljati nepravdu koju je prijašnji komunistički režim nanio prirodnom pravu roditelja vjernika da se njihova djeca i u školi odgajaju u vjeri. Naravno je ljudsko pravo na vlastitu kulturu, vjeru i odgoj. Poslanje Crkve je navješćivati evanđelje i obveza roditelja ostvariti preuzeta krsna obećanja za svoje dijete.
    Trebalo je vratiti ono što je vremenom oduzeto a pripada naravnom pravu. Izbor katoličkog, pravoslavnog ili vjeronauka bilo koje druge Crkve ili vjerske zajednice, nije nipošto dijeljenje djece, niti »obilježavanje« djece, već, ponavljam, ostvarivanje naravnog prava.
    Već od vremena vraćanja vjeronauka u osnovne i srednje škole osjetio se problem zatečenosti. Roditelji su nerado upisivali djecu na vjeronauk u prvom razredu osnovne škole, tako da je bilo župa ili mjesta, a i sada još ima, gdje nije nitko upisan. Vjerojatno je jedan od razloga i taj što se poistovjetio školski vjeronauk sa župnom katehezom. No, situacija je sve bolja. Vjeronauk predaju svećenici i nekoliko laika. U nedostatku katehetskih udžbenika na ovim prostorima, vjeroučitelji i vjeroučiteljice se služe onima iz Hrvatske. Takovi udžbenici su uvijek dobrodošli u naše župe i škole.
    Bit će potrebno za budućnost osposobljavati što više vjeroučitelja i vjeroučiteljica, kako bi se lakše i bolje pokrilo vjeronaučno polje rada u građanskim školama.
HR: Kakva je, po Vašem mišljenju, budućnost Hrvata na ovim prostorima i što bi sve trebalo uraditi kako bi oni očuvali svoj nacionalni i vjerski identitet?
Ono što je učinjeno od 1991. godine, preko 1995. i dalje kroz dugi niz godina, učinjeno je. S tim se moramo pomiriti. Vjerujem da oni, koji su prisilno napustili svoje domove i imanje, zamijenili kuće, niti ne pomišljaju na povratak. Rado će ovamo dolaziti, ali samo kao gosti.
    Oni koji su ovdje ostali žive u sadašnjosti i gledaju u budućnost. A budućnost Hrvata na ovim prostorima, optimistički gledano, nije loša. Samo ne smijemo više strahovati, plakati, niti podleći prijetnjama, provokacijama bilo pisanim ili verbalnim. Treba hrabro ići naprijed. Što više se okupljati u našim hrvatskim kulturno-prosvjetnim društvima i u našim crkvama. Međusobno se posjećivati, organizirati susrete, izmjenjivati iskustva. U tom smislu isto tako održavati veze s Hrvatskom. Nadalje, ne smijemo izbjegavati spominjanje imena Hrvat, a došlo je vrijeme da smijemo ime spominjati. Potrebno je da se što češće u našim župnim zajednicama nešto događa na hrvatskoj i vjerskoj razini i da se to uvijek daje u javnost. Tako ćemo očuvati svoj nacionalni i vjerski identitet.
HR: Što mislite o osnivanju Teološkog fakulteta u Subotici?
O tome se u zadnje vrijeme sve više i intenzivnije razgovara na razini Beogradske metropolije, što znači da je velika potreba imati na ovom području jedan teološki fakultet. Nije bitno gdje bi on bio, u Subotici, Novom Sadu ili Beogradu. Bitno je osnovati ga. Našim mladima treba pružiti mogućnost školovanja, teološkog studija, tim više što su zahtjevi na ovom području veliki u sjemeništima, župama, školama, fakultetima, posebno vraćanjem vjeronauka u državne škole. Jedan od uvjeta da se može osnovati teološki fakultet jest osnivanje bogoslovije. Opet dobra prigoda promicati rast svećeničkih i redovničkih zvanja. Dao Bog da se ostvare namisli srdaca, onih koji traže mogućnost osnivanja teološkog fakulteta, a prije toga bogoslovije.
HR: Tisuću sedamstota obljetnica mučenika Panonije Srijemske veliki je jubilej ove 2004. godine?
Ova 2004. godina jest za Đakovačku i Srijemsku biskupiju »Godina svetih srijemskih mučenika«, a proglasio ju je dijecezni biskup mons. Marin Srakić na svetkovinu Svetog Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici 26. listopada 2003. godine. To je slavlje 1700. obljetnice mučeništva mučenika Panonije Srijemske. Središnja proslava bit će 26. listopada 2004. godine u Srijemskoj Mitrovici, a tijekom čitave godine pojedina slavlja pastoralnog, povijesno-kulturnog, duhovnog i hodočasničkog značaja. Spomenimo slavlje svetih Euzebija i Poliona u Vinkovcima 29. svibnja, Hodočašće vjernika Zadarske nadbiskupije sa svojim nadbiskupom u Srijemsku Mitrovicu 20. lipnja, Hodočašće vjernika Đakovačke i Srijemske biskupije sa svojim biskupima u Zadar 25. i 26. rujna, Međunarodni simpozij o Srijemskim mučenicima u Đakovu 22. i 23. listopada, Središnja proslava u Srijemskoj Mitrovici 26. listopada koju predvodi milanski nadbiskup kardinal Dionigi Tettamanzi, završna svečanost u Irigu 5. studenoga na blagdan Svetih Srijemskih mučenika…