Arhiv tekstova

Iva Jegić (1983.) je apsolventica povijesti na novosadskom Filozofskom fakultetu, iako se desetak godina prije još pripremala za pohađanje muzičke škole. Pohađajući izvanredno satove niže i više muzičke škole u Subotici dva tjedna prije drugih srednjoškolaca primljena je na prijamnom ispitu u srednjoj muzičkoj školi. 

»Pri upisu u srednju školu nisam još imala jasnu sliku što želim učiti, a glazba mi se oduvijek jako sviđala. Počela sam svirati još u glazbenom vrtiću, a tijekom osnovne škole svirala sam s bratom Vedranom kod časne Mirjam Pandžić, koja je organizirala pjevanje i mali orkestar za djecu. Ja sam tada svirala frulicu i časna mi je predložila da naučim svirati flautu, što sam oduvijek i željela. Upravo je sviranje frulice bio dobar temelj za flautu, koja se počinje svirati tek nakon petog razreda osnovne škole, kada se pluća razviju. Prijamni ispit je bio težak kao završni ispit posljednjeg razreda muzičke škole. Nisam pokušavala ići na prijamni ispit u druge škole, jako mi se sviđao ovaj odabir. Tijekom srednje škole pohađala sam teoretski odsjek, jer mi je djelovao prohodnije za studij, nasuprot instrumentalnog odsjeka«, priča Iva Jegić. 

STUDIJ: Flautu je Iva nastavila svirati i nakon odlaska na studij, rijetko, uglavnom kada bi je časna pozvala svirati na nekom nastupu poput »Zlatne harfe«. Znala je kako neće nastaviti Muzičku akademiju, ali je jako željela studirati. Tako se u posljednjem momentu odlučila za povijest. 

»Moja teta je povjesničarka umjetnosti i voljela sam čitati mitove i o starim Grcima i Rimljanima. Prvo sam upisala studij grčkog i latinskog jezika u Beogradu, gdje je problem bio što nisam imala predznanje latinskog jezika, koji se izučava u klasičnoj gimnaziji i zato nisam mogla sustići ostale studente, dok se grčki jezik izučavao iz početka. Nakon te spoznaje počela sam se pripremati za studij povijesti u Novom Sadu, prisustvovala sam satovima povijesti na fakultetu i donijela sam odluku o promjeni studija. Moja majka me je odmah podržala i valjda je mislila, kako svi zaslužuju drugu šansu, vjerovala mi je«, prisjeća se Iva Jegić.  

POVIJEST: »Na povijesti«, ističe Iva, »imaju doista dobre profesore, koji se trude učiniti predavanja zanimljivima, pa ne učimo puke godine i događanja, već i detalje i zanimljivosti. U povijesti je bitno ne gledati jedan izvor informacija, samo se provjerene stvari uzimaju za istinu, koje je više pisaca potvrdilo«. Iva se ne slaže s rečenicom »povijest pišu pobjednici«, jer studenti povijesti jako puno čitaju i sami pišu svoje povijesti na temelju sigurnih podataka. Nakon studija planira se zaposliti kao nastavnica povijesti. Iva je druželjubiva osoba, druži se i s širokim krugom prijatelja njenog brata Vedrana s kojim obilazi i događanja u gradu. Redovito prati crkvena dešavanja, pjeva u zboru »Albe Vidaković« i s njima nastupa. U Novom Sadu također pjeva u sveučilišnom zboru, a ove godine su nastupili u Bugarskoj. Sluša raznu glazbu, uz klasičnu instrumentalnu glazbu može i učiti, a najviše joj odgovara džez.                                        g