Arhiv tekstova

Tijekom razgovora sa Stjepanom Grubišićem, Srijemcem koji se iz Rume devedesetih godina prošlog stoljeća, za vrijeme urušavanja bivše zajedničke države, preselio u glavni grad Hrvatske, sjetio sam se izreke čuvenog ruskog prirodoslovca K. A. Timirjazeva, kako komad dobro ispečenog kruha predstavlja jedan od najvećih izuma čovječjeg uma te da je i danas, nakon devet tisuća godina postojanja pšenice, u većini država svijeta, pa tako i na ovim našim prostorima, kruh naš svagdanji osnovni artikl prehrane stanovništva. 

Ali, povijest kruha je i naša povijest, jer statistika bilježi podatak da je u 120 »gladnih godina« glad u prošlosti čak četrnaest puta posjetila Dalmaciju, sedam puta Liku, Slavoniju jedanput, a našu Vojvodinu četiri puta. 

BJEŽEĆI OD GLADI: Imajući u vidu sve ove činjenice te važnost i značaj kruha u našem društvu, razumljivo je da su se mnoge obitelji iz Hercegovine za vrijeme Drugog svjetskog rata doseljavale u Srijem, bježeći od gladi. Tako je i obitelj Stjepana Grubišića, rođenog 27. srpnja 1936. u Gradcu, u Hercegovini, egzistenciju potražila u ravnome Srijemu. »U Hercegovini je te 1943. godine vladala strašna suša i doslovce glad, tako da moj otac Petar i majka Krista, rođena Bošnjak, s devetero djece nisu imali previše izbora nego su spas potražili u ravnici«, pojašnjava Stjepan i dodaje, kako mu se tata odmah po dolasku zaposlio kod jednog Nijemca u livnici, a majka je skrbila o djeci. 

Stjepan je u Rumi završio osnovnu školu, a kasnije i Školu učenika u privredi. Na »željez-nici« je počeo raditi 1965. godine, a kasnije je postao i poslovođa sigurnosnih postrojenja. 

»Oženio sam se 22. studenoga 1962. Milenom Galić, a kako smo bili članovi rumskog KUD-a »Matija Gubec« tamburaši su nam besplatno svirali cijelu noć«, prisjeća se Stjepan svog uplovljavanja u bračne vode i dodaje, kako mu brat Marko i danas svira u spomenutom Društvu. Stjepan i Milena imaju dvoje djece, sina i kći rođene 1964. i 1966. godine, koji sada također žive u Zagrebu. »Pred mojim očima još uvijek naviru događaji iz vremena kojeg se svi predobro sjećamo i čije posljedice osjećamo na različite načine. Bilo je to prijelomno vrijeme, vrijeme donošenja ključnih odluka, vrijeme u kojem su posljedice pogrešnih odluka mogle biti sudbonosne, jer jednostavno nisu dopuštale ispravke«, prisjeća se Stjepan 1995. godine kada je, samo dvije godine nakon umirovljenja, kao i mnogi drugi Srijemci morao trajno promijeniti mjesto prebivališta. 

BOKSAČ U »SLAVENU«: Stjepan se u mladosti, od 1953. do 1965. godine, vrlo uspješno bavio boksom, usmjeravajući svoju mladalačku energiju na razvijanje zdravog i sportskog duha. Na pitanje kako se uopće počeo baviti tom plemenitom vještinom Stjepan odgovara kako je u Rumi polovicom prošlog stoljeća boks bio izrazito popularan, čak popularniji i od nogometa. »Bilo je to vrijeme kada su mnogi mladi sebe tražili u sportu, a ja sam se pronašao u boksu. Kada sam 1953. godine, kao srednjoškolac, prvi put navukao boksačke rukavice po reakciji mojih prijatelja i trenera shvatio sam da sam talentiran za taj sport. Ali, talent je samo osnovni preduvjet za bavljenje bilo kojim sportom, a sve drugo je ozbiljan rad, odricanje, upornost i disciplina. Primjerice, premda sam se amaterski bavio tim sportom u tijeku 12-godišnje karijere ni jednom nisam propustio trening, ali se moram i pohvaliti kako u tih 12 godina nijednom nisam izgubio meč, što je doista rijetkost za boksački sport«, priča Stjepan i dodaje, kako je njegov boksački klub »Slaven« iz Rume u to vrijeme visoko kotirao, borio se u »Drugoj srpskoj ligi«, a imali su nastupe i širom bivše države. Na naše pitanje – je li, osim moralnog zadovoljstva svojim sportskim uspjesima i uspjesima svoga kluba, imao i materijalnog zadovoljstva Stjepan odgovara odrično. »Bilo je to sasvim drugo vrijeme, vrijeme entuzijazma i iskrene ljubavi prema sportu. Kada je u pitanju novac, sjećam se da smo dobivali tadašnjih dvije tisuće dinara za pobjedu, tisuću za neriješen rezultat, a za poraz, naravno, ništa«, kaže Stjepan i pojašnjava da je taj novac bio simboličan, za piće. »Novac mi nikada u životu nije bio presudan, iako je jasno da se bez njega ne može. Nikada ga nisam imao u izobilju, ali mislim da su neke druge vrijednosti važnije od novca. Novac, sam po sebi ne može donijeti sreću i zadovoljstvo u životu. Moje pravo zadovoljstvo je biti častan, pošten, ponosan, jednom riječju biti čovjek. A najveće zadovoljstvo je, svakako, moja obitelj, prijatelji i zdravlje«, poručuje za kraj našeg razgovora Stjepan Grubišić.