Arhiv tekstova

Dvije godine poslije pokušaja zastupnika tzv. bunjevačke opcije da uvede kao fakultativni školski predmet »bunjevački jezik s elementima nacionalne kulture«, koji je nakon prosvjeda Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i nekoliko stotina bunjevačko-hrvatskih intelektualaca i ostalih slojeva bunjevačko-hrvatske zajednice iz Vojvodine, Mađarske i Hrvatske, ondašnji pokrajinski tajnik za obrazovanje i kulturu Zoltán Bunyik, uskoro morao staviti van snage, ista politička opcija uspjela je »progurati« donošenje Pravilnika o nastavnome programu »Bunjevački govor s elementima nacionalne kulture za prvi, drugi, treći i četvrti razred osnovne škole« kao izborni nastavni predmet te samome Nastavnome programu, kojeg je donio aktualni pokrajinski tajnik za obrazovanje i kulturu Zoltán Jeges (Službeni list APV br. 12/2007 od 4. lipnja 2007.). 

Nema sumnje da je ovoga puta politička opcija antihrvatstva bačkih Bunjevaca bolje bila poduprta od strane svojih političkih mentora iz Beograda i Novoga Sada: dok je prijašnji nastavni program »bunjevačkoga jezika« bio urađen krajnje diletantski, program »bunjevačkoga govora« s formalne strane profesionalnije je urađen, npr. umjesto prijašnje mješavine ikavice i ekavice u tekstu samoga programa, sada je cijeli dosljedno napisan na srpskome jeziku. To je vjerojatno posljedica udjela srpskih prosvjetnih stručnjaka u sastavljanju rečenoga programa, jer je teško drukčije objasniti kako je Grgo Bačlija, kao autor »Rečnika bačkih Bunjevaca«, nekoliko puta prekršten u Grbu: takva permutacija zasigurno se nikome od ovdašnjih Bunjevaca nije mogla dogoditi, već je to mogao učiniti jedino pisac programa, koji ne pozna čak ni osnovne stvari o bunjevačkim Hrvatima, poput osobnih imena. 

NESTRUČNOST I POVRŠNOST: No, sa svoje strane, navedeni detalj pokazuje kako ni sada nestručnosti i površnosti nije manjkalo (uostalom, drukčije teško da je moglo i biti ukoliko se želi stvoriti ovakav apsurdni nastavni program), što dovoljno ilustriraju primjeri iz literature uvrštene za rečeni predmet: za zabavno-poučni misečnik »Neven« dosljedno se navodi da je izlazio od 1884. do 1960. godine (inače je završna godina izlaska »Nevena« 1918. odnosno 1940.); na nekoliko mjesta spominje se knjiga J. Erdeljanovića »Poreklo Bunjevaca« (točan naziv knjige jest: »O porek-lu Bunjevaca«); Milivoje V. Knežević navodi se kao autor knjige »O Bunjevcima« iz 1931. godine, premda nikada nije napisao knjigu pod ovim naslovom (bio je samo urednik dvaju tematskih brojeva »Književnoga severa« iz 1927. i 1930. pod naslovom »O Bunjevcima«); »Dijalekatski rečnik bačkih Bunjevaca« M. Peića i G. Bačlije ne postoji, već samo »Rečnik bačkih Bunjevaca«) itd. 

Kada je već riječ o literaturi na kojoj ovaj nastavni program temelje njegovi autori, zanim-ljiv je osvrt na kojim piscima oni temelje samosvojnost »bunjevačkoga govora« i »bunjevačke nacionalne kulture«. Više od polovice literature napisali su književnici bačkih Bunjevaca čije hrvatstvo nije sporno, dapače otvoreno su ga ispovijedali zbog čega su mnogi od njih veoma trpjeli zbog progona državnih vlasti: Ive Prćić, Balint Vujkov, Matija Poljaković, Ivan Pančić, Josip Buljovčić; o hrvatstvu svećenika Alekse Kokića i Ivana Kujundžića izlišno je pisati; književnik Milan Krmpotić iz Senja neupitno sebe drži pripadnikom hrvatskoga naroda. Dalje, u literaturu su uvrštena i dva srpska autora – neizbježni Jovan Erdeljanović te Milivoje Knežević, te, vjerovali ili ne, »Zbirka mudrih i poučnih izrekah na korist bunjevačkog puka« iz 1869. Ambrozija Šarčevića, jedan molitvenik Mije Mandića iz 1885., jedna knjižica Jose Šokčića o Miji Mandiću iz 1934. godine, te članak Mare Đorđević-Malagurske »Stara bunjevačka narodna nošnja i vez« iz 1940. (uz još nekoliko pjesama Nikole Kujundžića i Staniše Neorčića). 

Izuzmemo li sve ove autore onda su preostali književnici »bunjevačkoga govora« ovi: Marko Peić (»Bunjevačke narodne pisme. Hiljadu bećaraca«, Subotica, 1943; »Bećarci. Bunjevačke narodne pisme«, Subotica, 2001; »Narodne umotvorine bačkih Bunjevaca«, Subotica 1997. - s Grgom Bačlijom, te »Poetska slagalica«, Subotica, 1997), Gabrijela Diklić (»Meni salaš bili fali«, Subotica, 1995) te Tomislav Kopunović (»Široke grudi bačke ravnice«, Subotica, 2001). Tako je čitav program spao doslovce na tri slova, tj. ukupno tri književnika Bunjevca/Bunjevke koji sebe ne smatraju Hrvatima! O književnoj vrijednosti ovih djela dovoljno je i zamisliti što mogu reći književnici, ali kakve veze imaju Grimm, Anderssen i Dositej Obradović s »bunjevačkim govorom« valjda je jasno samo autorima ovoga programa.

APSURDI NASTAVNOG PROGRAMA: Posebno je uočljiva krajnja jednostranost, tj. izbor samo djelića duhovne kulture bačkih Bunjevaca, koja bi mogla poslužiti svrsi – dokazivanju kako Bunjevci nisu pripadnici hrvatskoga naroda. Tako se, primjerice, u literaturi navodi »Danica, bunjevačko-šokački kalendar« od 1885. do 1900., pri čemu se prešućuje da je »Danica« izlazila 1884.-1914., zatim 1919.-1941.; onda 1945. i 1946. te 1971. i 1972., i, napokon, obnovljena izlazi od 1984. do danas! A što tek reći o izostavljanju ostale relevantne literature iz povijesti i književnosti bačkih Bunjevaca (M. Evetović, A. Sekulić, G. Kikić i dr.), čije bi korištenje pokazalo da su i Bunjevci iz vojvođanskoga dijela Bačke, dio hrvatskoga naroda, poput Bunjevaca iz Mađarske, zapadne Hercegovine, Bosne, Dalmacije, Like, Primorja itd. 

Program donosi i jednu zanimljivu vijest: u pripremi su »Bunjevačka čitanka« autorica Mirjane Savanov i Nevenke Bašić Palković te »Gramatički priručnik govora Bunjevaca s pravopisom« Suzane Kujundžić-Ostojić i Jadranke Tikvicki. Ne samo što se netko može najprije zapitati kakva je to »gramatika govora«, već mnogo više kako može biti donesen nastavni program za neki predmet bez ikakvoga udžbenika, koji do tada nisu niti postojali, već su oni »u pripremi«. No, ostaje ključna nepoznanica: gdje se stječe kvalifikacija za predavača nastavnoga predmeta »Bunjevački govor s elementima nacionalne kulture«? 

Ostavljajući po strani ove i brojne druge apsurde u ovome nastavnom programu, nedvojbeno se nameće zaključak da državni projekt rastakanja Hrvata u Bačkoj nastavlja svoj put, koji je započeo za vrijeme Miloševićeve vlade od konca 1980-ih pa sve do 2000. godine. Nakon što je Đinđićeva vlada ovaj proces zaustavila, identificirajući pobornike ove opcije među ovdašnjim Bunjevcima kao političke saveznike SPS-a, JUL-a i SRS, Koštuničine vlade od 2004. godine nastavljaju Miloševićev proces, unatoč tome što to predstavlja otvoreno kršenje čl. 1. i 2. Sporazuma o zaštiti manjina između Srbije i Hrvatske, koji propisuju da će Srbija osigurati pripadnicima hrvatske manjine pravo na očuvanje njihova nacionalnog identiteta te pravo zaštite od svake djelatnosti koja ugrožava ili bi mogla ugroziti njihov opstanak, ali i samog Ustava Republike Srbije, koji u čl. 78. zabranjuje nasilnu asimilaciju manjina i zaštitu od svake radnje usmjerene k nasilnoj asimilaciji. 

REGIONALNE PRIPADNOSTI: U tome smislu bački Hrvati s pravom očekuju adekvatniju zaštitu od strane Republike Hrvatske, matične države svih Hrvata pa tako i bunjevačkih, i poduzimanje političkih mjera kod beogradskih vlasti radi prestanka aktivnoga djeljenja hrvatskoga narodnog korpusa na sjeveru Bačke. Dosadašnje iskustvo govori da Zagreb i većina hrvatske diplomacije u Srbiji, poput ostaloga hrvatskog političkog establišmenta, uopće nije svjestan ovoga problema ili nije zainteresiran da se ovaj fenomen zaustavi. Ali zato nije teško zamisliti kakva bi bila politčka reakcija Beograda ukoliko bi se hrvatske vlasti odlučile da onim Srbima u Hrvatskoj koji to žele dopusti izjašnjavanje u smislu regionalne pripadnosti, kao »Kordunaš«, »Ličanin« i sl. A također nije teško dati odgovor na pitanje je li bi pokrajinski tajnici iz reda pripadnika mađarskoga naroda u Vojvodini (o Budimpešti da ne govorimo) šutke prešli ukoliko bi, primjerice, rumunjske ili moldavske vlasti uvele posebnu narodnost »Transilvance« ili »Čangoše« i onda skrbile o njima kao što to beogradske i novosadske vlasti skrbe o Bunjevcima ne-Hrvatima! 

I na koncu, valjalo bi pozvati beogradske i novosadske mentore vojvođanskih Bunjevaca ne-Hrvata da dođu na otvorenje ili idućeg mjeseca posjete dio stalnog postava etnografske zbirke Gradskoga muzeja u Senju,  koja će biti postavljena u Gradskome muzeju u Subotici. Možda im pomogne u spoznaji jesu li Bunjevci dio hrvatskoga naroda ili to negiraju samo oni vojvođanski Bunjevci, koje oni politički instruiraju i materijalno i logistički podupiru?                                           

g