Arhiv tekstova

Naš današnji sugovornik, projekt-menadžer IUCN-a, diplomirani inženjer šumarstva Boris Erg rođen je u Somboru 1969. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu, a studentski put mu se kretao od Novoga Sada, preko Sarajeva, do Beograda, gdje je i diplomirao. Sreća ga je poslužila, tako da se uspio odmah nakon završetka fakulteta uposliti  u »Srbijašumama«, kasnije »Vojvodinašumama«. Radio je godinu i pol u Pokrajinskom zavodu za zaštitu prirode, odakle je i angažiran u IUCN. Nedavno ga je dinamika posla dovela u Sontu. Nakon uspjele prezentacije mogućnosti koje Sonćanima pruža razvoj etno i ruralnog turizma, iako umoran, pozivu za razgovor s dopisnikom »Hrvatske riječi« rado se odazvao. 

 

HR: Što je  za Vas šumarstvo – hobi, profesija, ili nešto treće?

Teško je to razlučiti. Volim šumu, volim prirodu, volim ljude. Već i sama moja izobrazba odredila mi je profesionalni životni put. Studij šumarstva započeo sam u Sarajevu, a diplomirao u Beogradu. Kad kažemo šumarstvo, to je jako širok pojam i tko god voli okoliš, naći će sebe u bilo kojemu segmentu ove oblasti. Ta me je profesija i dovela u sferu zaštite prirode, koja mi je, otkad pamtim sebe, bila pravi hobi. U okviru profesije puno vremena sam proveo na području rezervata »Gornje Podunavlje«, u Monoštorskom i Apatinskom ritu. Tu sam, osim klasičnoga šumarstva, vidio i mnoge druge aspekte ove grane, poput prirode, vode, ribarstva, ptica, ljudi koji tu dolaze, podunavskih sela, tako da sam se  iz vlastita zanimanja počeo baviti svim ovim aspektima. Na moju veliku sreću, zaštita prirode mi je postala profesija, a šumarstvo samo neophodna profesionalna podloga. Sve iskustvo stečeno radom na terenu, radom u prirodi i radom s ljudima, od neizmjerne su mi pomoći u poslu kojega radim danas.

HR: Vaš prvi profesionalni angažman bio je u »Srbijašumama«. Ne promijenivši ured, našli ste se u »Vojvodinašumama«. Kako ste doživjeli ovu transformaciju? 

Interesantna situacija u mom poslovnom životopisu je ta, što sam radio u dva poduzeća, a nisam se pomjerio s mjesta. I u »Srbijašumama« i u »Vojvodinašumama« radio sam u okviru Šumskog gazdinstva Sombor, djelomice u Šumskoj upravi Apatin. Sa stručne strane gledajući, stvari se nisu promijenile i ljudi i poslovi ostali su isti. Osobno smatram da, ne samo u šumarstvu, nego i u svima drugima gospodarskim granama, prioritet bi trebala imati struka, upliv politike može samo nanijeti štetu. Transformaciju »Srbijašuma« i osnivanje »Vojvodinašuma« shvatio sam samo kao neophodan znak novoga vremena i novih političkih odnosa. U okviru same profesije nisam zamijetio bilo kakve promjene. Najviše sam bio angažiran na terenskim premjerima i terenskim istraživanjima, na području cijele Bačke. Tijekom vremena, a iz »Vojvodinašuma« sam otišao 2004. godine, utjecaj politike je konstantno slabio, sve je više maha uzimala struka, što me raduje. Na koncu se vraćamo na priču kako su rezultati poslovanja najbolji tamo gdje struka vodi glavnu riječ, a to vodi boljitku  cijeloga društva.

HR: Daljnji razvoj profesionalne karijere vodi Vas u Pokrajinski zavod za zaštitu prirode. Što ste radili u toj instituciji?

Mjereći šume i spavajući na terenu, boreći se s komarcima i svakojakim vremenskim uvjetima, a ipak uživajući u prirodnim ljepotama, naučio sam gledati i voljeti rit s jedne druge strane, a ne samo kao mjesto na kojemu se proizvodi drvo za sječu. Naučio sam u ritu gledati jedan složeni eko-sustav, u kojemu žive nebrojene biljke i životinje. Na tim prostorima stoljećima žive ljudi koji su svoje bogato kulturno naslijeđe gradili upravo s prirodom, tako da sam na ovu problematiku naučio gledati drugim očima, malo šire i to me je povelo nekim drugim smjerovima i dovelo na pozicije projekt-menadžera IUCN-a. Tijekom 2004. godine prešao sam iz »Vojvodinašuma« u Zavod za zaštitu prirode u Novom Sadu, gdje sam proveo sljedećih godinu i pol. Tu sam radio na poslovima zaštite prirode, oblasti koja prirodu ne tretira s aspekta iskorištavanja, nego upravo očuvanja njezinih resursa. I kao djelatnik Pokrajinskoga zavoda puno sam vremena provodio na prostorima Gornjega Podunavlja, sve bolje upoznavao prirodu, sve više kontaktirao s predstavnicima lokalnih zajednica i mogu se pohvaliti da sam vremenom postao dobar poznavatelj mentaliteta, te bogatog kulturnog i etno-naslijeđa ovoga dijela Vojvodine.

HR: Kako je došlo do Vašega angažmana u IUCN-u?

Godinama sam radio na području Gornjega Podunavlja, koje je već postalo zanimljivo za razne međunarodne organizacije. S njihovim predstavnicima bio sam u stalnom kontaktu, na puno projekata smo bili skupa angažirani i mogu reći kako je naša suradnja bila izuzetno korektna, a osobito intenzivna bila je u vrijeme dok sam bio uposlenik Pokrajinskoga zavoda za zaštitu prirode. Koncem  2005. godine dobio sam poziv od IUCN-a, unije koja je 2004. godine u Beogradu otvorila ured za Jugoistočnu Europu, da se pridružim njihovoj ekipi stručnjaka. Bilo je to veliko priznanje za moj dotadašnji rad. Prihvatio sam sa zadovoljstvom, a tko na mojemu mjestu ne bi?

HR: Predstavite našima čitateljima IUCN… 

Svjetska unija za zaštitu prirode (IUCN) je organizacija koja pokriva cijeli naš planet i predstavlja jednu vrstu mreže vladinih i nevladinih stručnih organizacija i udruga, te pojedinaca, stručnjaka mnogih profila, udruženih u svrhu očuvanja prirode. U Beogradu je 2004. godine otvoren Programski ured za Jugoistočnu Europu, a ja sam u njemu projekt-menadžer, odnosno koordinator projekta »Povezivanje lokalnih zajednica i zaštita prirode u okviru inicijative Europski zeleni pojas«.

HR: Predstavite nam malo detaljnije ovaj projekt.

Projekt »European green belt« (Europski zeleni pojas) pokrenut je s ciljem stvaranja ekološke mreže koja će se protezati od Skandinavije, preko središnje Europe, pa sve do jugoistoka kontinenta. Cilj projekta je poticanje prekogranične suradnje u sferi zaštite prirode i održivog razvoja uzduž crte negdašnje »željezne zavjese«, a u svrhu stvaranja mreže zaštićenih područja uz aktivno sudjelovanje lokalnih zajednica u široj regiji. Povezujući ove zemlje, mi sučeljavamo jako različite ekološke, društvene i političke uvjete i pružamo im jedinstvenu priliku za razmjenu iskustava i informacija.

HR: Kako funkcionira suradnja među zemljama Jugoistočne Europe?

Koordinaciju inicijative obavlja Tajništvo Europskog zelenog pojasa. Unutar Tajništva svaka od tri regije ima svojega regionalnoga koordinatora, a ovu zadaću za zemlje Jugoistočne Europe obavlja njemačka nevladina udruga »Euronatur«. Svaka od država u regiji ima kontakt-osobu, koja je odgovorna za komunikaciju s tijelima IUCN, te za praćenje aktivnosti na provođenju inicijative u svojoj zemlji.

HR: Koje su Vaše konkretne aktivnosti u okviru ovoga projekta u Gornjem Podunavlju?

Aktivnosti su nam sad usmjerene na Specijalni rezervat prirode Gornje Podunavlje u Vojvodini, Park prirode Kopački rit u Hrvatskoj i Nacionalni park Dunav-Drava u Mađarskoj. Cijeli ovaj kompleks  predstavlja jednu od posljednjih velikih naplavnih područja u Europi. Održati ga možemo jedino uz uspostavljanje pune prekogranične suradnje ovih triju država, što je naša prvenstvena zadaća.  Specijalni rezervat prirode Gornje Podunavlje je biser Zelenog pojasa, a rezultati ovoga projekta poslužit će kao studija slučaja za buduću primjenu projekata koji će se provoditi na cjelokupnom području koje inicijativa obuhvaća.

HR: Razumljivo je da ove aktivnosti iziskuju angažman nemalih sredstava. Tko financira ovaj projekt? 

Projekt financira Ministarstvo poljoprivrede, prirode i kvalitete hrane Nizozemske kroz program BBI Matra. Lokalni partneri za provođenje projekta su Zavod za zaštitu prirode Srbije i Dravska liga iz Hrvatske.

HR: Stječe se dojam da o Gornjem Podunavlju brinu i Vojvodina i Europa, dok Vlada Srbije ostaje prilično rezervirana. 

Pitanje korištenja prirodnih resursa i zaštite prirode počelo se rješavati Omnibus zakonom, kojim su pojedine ovlasti spuštene na razinu AP Vojvodine, koja je mjerodavna u pravnom i formalnom smislu, što opet ne znači kako Vlada Srbije ne bi trebala biti zainteresirana za ovu problematiku, točnije rečeno veliku priliku za razvoj etno i ruralnoga turizma u Srbiji. Ovlast AP Vojvodine u zaštiti prirode zakonski je prilično jasno definirana. To daje određene rezultate i jedna mala skupina ljudi koja sjedi u Pokrajinskom tajništvu zdušno se trudi nevelika sredstva kojima raspolaže što korisnije uporabiti. Na razini Republike Srbije imamo malo drugačiju situaciju.  Proračunska sredstva namijenjena zaštiti prirode su nedovoljna, tako da tu nailazimo na  nerazvijene elementarne ovlasti Republike, u prvom redu mislim na Zakon o zaštiti okoliša koji nam nedostaje, a imaju ga sve zemlje EU, pa i one koje nisu u EU. Taj zakon je kod nas u postupku, što znači da je neizvjestan rok u kojemu će biti usvojen u Skupštini Srbije. Tek stupanjem na snagu ovoga zakona stvorit će se formalne pretpostavke za formiranje institucija koje će se baviti zaštitom prirode i njegovim financiranjem. Paralelno s tim moramo raditi na aktiviranju lokalnih zajednica, na uključivanju općina u zaštitu prirode. Kad uspijemo sve to spojiti, dobit ćemo i zadovoljavajuću sliku, odnosno pozitivne rezultate. 

HR: Kako je ova problematika riješena u susjednim zemljama?

Kod većine susjednih zemalja na razini općina su formirana zasebni odjeli koji će se baviti manjim zaštićenim dobrima, a država će sve to financirati. To je samo okvir, na kojega se u praksi nastavljaju mnoge stvari. Kod nas su sad mnoge ovlasti na Vojvodini i to funkcionira glede zaštite određenih dobara, ali i tu nedostaje Zakon o zaštiti prirode, koji će dalje regulirati formiranje i djelatnost javnih i drugih poduzeća čija će domena biti isključivo zaštita prirode. 

HR: Na promotivnom skupu u Sonti bilo je nazočno puno ljudi iz okolnih mjesta.  Kakve rezultate očekujete od ovakvih skupova?

Na sličnom skupu u Sonti prije oko godinu dana nazočilo je nekoliko ljudi, danas sam vidio punu učionicu, odnosno tridesetak posjetitelja. Lokalnim zajednicama na ovom području pruža se velika prilika da se uz očuvanje prirode uključe i u etno-turizam, koji bi im u perspektivi mogao donijeti znatan ekonomski razvoj, koji bi unaprijedio kvalitetu života na ovim prostorima. To su temeljni odnosi, koji se ne stvaraju preko noći, baziraju se i na prirodnom i na kulturnom naslijeđu, koje se akumuliralo stoljećima, tako da ne možemo očekivati veliku dobit preko noći. U takvom slučaju bi se priroda devastirala u jako kratkom roku i te bi investicije brzo otišle na drugo mjesto. U Sonti postoje potencijali i prirodni i kulturološki, samo je potrebno napraviti iskorak u pravom smjeru, potrebno je te potencijale formulirati i ponuditi. Imamo pozitivne primjere Bačkog Monoštora, Doroslova, pa u novije vrijeme i Svilojeva, gdje se uz dobru marketinšku potporu puno uradilo. Sva ova mjesta napravila su lijep iskorak, a nadam se da će i Sonta, rabeći njihova iskustva i svoje resurse, uraditi sve kako bi ih slijedila. Sonćani bi trebali ubrzano razvijati standarde u sferi ugostiteljstva i smještaja u okviru razvoja seoskoga turizma.

HR: Naša stvarnost nam pokazuje kako ljudi s idejom u pravilu nemaju novca, a  oni koji  imaju, nisu zainteresirani za nove izazove. Zbog  sitnih  ljudskih slabosti nema načina da se oni udruže. Kako nadvladati ovu situaciju i pomoći ljudima s idejom?

Mogu reći da je situacija u našoj zemlji glede ove problematike znatno unaprijeđena. Osim proračunskih sredstava Pokrajinskog tajništva za zaštitu životnog okoliša, tu su još i sredstva Ministarstva turizma, Ministarstva poljoprivrede, a isto tako i više međunarodnih organizacija, pitanje je samo kako pojedinac može doći do njih. IUCN kao organizacija upravo i radi na edukaciji i pomoći ove vrste svima zainteresiranima. Mi smo međunarodna organizacija koja ima interes u smislu da ima svoju misiju, koja je zapravo pokretač svih aktivnosti na očuvanju prirode i shodno tome mi ovdašnjim ljudima prenosimo iskustva iz drugih krajeva, iz sličnih područja. Tako sam tijekom prezentacije pokušao prenijeti pozitivna iskustva iz Lonjskoga polja, koje je i u ekološkom i u tradicijskom smislu prilično slično ovom području i to je ono što mi možemo raditi i što radimo. Kad je IUCN u pitanju, mi možemo dobre ideje ljudi iz lokala podržati i pomoći im u pristupu potrebnim sredstvima. Taj slučaj je i s ovim današnjim predavanjem, koje je samo jedna u nizu aktivnosti kojima educiramo žitelje lokalnih zajednica Gornjega Podunavlja, kako bi se uključili u projekt »Zeleni pojas Europe«. Ova inicijativa živi već tri godine i Sonta skupa s ostalim lokalnim zajednicama s ovoga područja mora pokazati dobru volju i želju za suradnjom s prekograničnim subjektima. To bi bio dobar primjer kako doći do određenih sredstava i to je upravo i bit misije IUCN-a, to pomaganje ljudima ne samo u prenošenju pozitivnih iskustava, nego i u pristupu određenim sredstvima.

HR: Koliko ste zadovoljni svojom današnjom pozicijom i gdje vidite sebe u budućnosti?

Trenutačno mislim da radim upravo ono što sam oduvijek želio. Istina, zanimanje mi je šumarstvo, no to zanimanje mi je postalo samo profesionalna podloga u obavljanju nečega što volim od malih nogu. Upravo želja da radim ono što volim, dovela me je iz klasičnoga šumarstva u sferu zaštite prirode. U principu, ne bih ništa mijenjao, tako da  i u budućnosti vidim sebe u ovoj vrsti posla. Volim prirodu, volim životinje, a iznad svega volim ljude s kojima po naravi posla tijesno surađujem. Osobito me fascinira bogatstvo i različitost kulturološke i etno-tradicije ovoga podneblja. Jako sam zadovoljan i s financijske strane. Istina, bio sam zadovoljan i kad su mi mala primanja jedva dopuštala da podmirim osnovne životne troškove, jer sam radio ono što volim, jer sam uvijek puštao da me vodi priroda. Nadam se da će me voditi i u budućnosti i da ću tijekom svojega rada oko sebe imati nasmijane, zadovoljne i sretne ljude.                              g