Arhiv tekstova

Prošao je jedan od najburnijih mjeseci, mjesec lipanj. Zašto? Toga mjeseca uspio sam svega biti kod kuće nekoliko dana. Puno sam putovao, a susreti su se nizali jedan za drugim. Nije mi bilo tako teško predavati, kao putovati i mijenjati sredinu. No, od svih susreta, koji su na svoj način svi bili važni, za ovaj broj bih ipak izdvojio jedan – Europski susret u Rimu. 

I kao svećeniku i kao kršćaninu razumljivo je da mi je Rim u srcu. Ali i mimo toga uistinu je susret bio značajan. Naime, pedeset je godina kako su velika trojica potpisala »Rimsku povelju«, a ta povelja je temelj Europske unije. Mnogi su u Europi taj događaj obilježili u Rimu na svoj način. Obilježila ga je i Crkva i ne samo Crkva. 

ULOGA SVEUČILIŠTA: Na inicijativu Kongregacije za odgoj, Savjeta za kulturu, Komisije Biskupske konferencije Europe, Ministarstva za napredak Republike Italije kao i Ministarstva kulture i još mnogi drugi udružili su se proslaviti ovaj datum jedinstvenim skupom svih rektora sveučilišta Europe i značajnim brojem profesora. Bilo je bliže dvije tisuće izaslanika iz cijele Europe. Bio sam član našeg izaslanstva. Susret se dogodio od 21. do 24. lipnja. Susret je počeo na Lateranskom sveučilištu da bi se kasnije cijeli dan radilo na deset rimskih sveučilišta u odvojenim četirima sekcijama sa po dvadeset podsekcija. Konačno je slijedio liturgijski dio u bazilici svetoga Petra. Svakako, za nas je susret s Benediktom XVI. bio kruna susreta. Cijeli je kongres imao jedinstveni naslov: Novi humanizam za Europu (Uloga sveučilišta u tom procesu). U takvim situacijama čovjeku je žao što ne može biti u isto vrijeme na više mjesta. Uključio sam se u sekciju »Europskog identiteta« i radio u skupini o identitetu kulture i duha. No, o tome možda kojom drugom zgodom. 

Sada bih podijelio s vama samo misli Benedikta XVI. koje su mi se duboko urezale u srce kao poruka i misli iz bazilike svetoga Petra u koje nas je vodio državni tajnik, kardinal Tarzicio Bertone. On je, naime, u svojoj homiliji pošao od Jeruzalema, gdje se je »dogodio« najveći humanizam, tj. Utjelovljenje Boga. Krist je postao čovjekom. Može li čovjek primiti više od toga da je postao baštinik Božanske naravi? Ta činjenica utjelovljenja je najveća objava koja se prenijela kulturom Atene u središte carstva – u Rim. Središte te objave čovjeka usrećuje jer ga poziva na duhovno zajedništvo s Bogom. Ekonomski život donosi bogatstvo, ali zajedništvo s Bogom donosi milost i smisao života. Što danas baštinik te objave, tj. Crkva, traži od nas profesora i djelatnika na sveučilištima? Ponajprije jedno duboko intelektualno poštenje traženja istine. Zatim, svaki profesor mora biti cjelovita duhovno formirana osoba. Ne može postati učiteljem tko u sebi nije cjelina. Konačno, moramo shvatiti da u svaku formaciju i proces promjene ulazi čovjek svojim osobnim an-gažmanom. Da li je to preteško? Jest. Ali nam je evanđelje izvor ne samo spoznaje nego i snage da se »ne brinemo tjeskobno« jer je jedan naš učitelj – Krist Isus. 

U našoj povijesti susrećemo sintezu vjere i razuma. Ta sinteza daje sliku realnog čovjeka, a taj čovjek i taj novi humanizam je sloboda osobe da može izvršiti Božji plan. Dakle, humanizam kojega prenosi objavitelj Isus Krist je sloboda za vršenje volje Božje. To je čovjekova sreća, a Crkva i područje znanosti želi pomoći čovjekovoj sreći.

KOMUNIKACIJA U DUHU: Papa nas je primio u posebnu audijenciju. Blizina tog najvećeg intelektualca našeg vremena, a sada »Sluge slugu Božjih« je događaj već po sebi. Obratio se tom cijenjenom skupu, kojega je upravo on tako zamislio i nadahnuo, jednostavnim ali dubokim riječima poruke: Europa koja prolazi kroz svoju socijalnu nestabilnost treba dati svoj doprinos izgradnji budućnosti. Prvi uvjet toga doprinosa je međusobno razumijevanje i rađanje nove kulture – novog humanizma – koji se temelji na tradiciji i novom poslanju koji je ovaj čas za nas svojevrsni izazov. Sveobuhvatno istraživanje da se razumije sadašnjost uz susret s krizama postmodernizma treba dovesti do ontološkog rješenja. Ono je u iskustvu »korijena« koji su transcendentalni poziv. Kršćanstvo je otvoreno za budućnost i slobodno od predrasuda jer je otvoreno prema ljubavi. Imamo odgovornost tražiti Mudrost. Jedini put je postati »veliko jedno« da mognemo komunicirati kao što komunicira naš Bog koji je jedan, a osobe su Otac, Sin, Duh Sveti. Da, novi humanizam i novo društvo je društvo komunikacije, ali komunikacije u duhu upravo po onoj mjeri po kojoj je stvoren čovjek, a on je stvoren po mjeri Trojedinog Boga. Crkvi ostaje i danas samo jedan put: unositi evanđelje u sve prostore znanosti i kulture. Susret razuma i vjere u dubokom i istinskom dijalogu je odgovor današnjem izazovu. 

Imao bih puno toga reći. Sada su ostali brojni materijali za refleksiju. Doživljaj ne mogu podijeliti u cijelosti ni s kim, ali poruku da. Doživio sam tko zna po koji puta da je Crkva Majka i Učiteljica koja svakom vremenu i u svakom vremenu ima riječ nade i jasne poruke. Da, Europi je potreban novi humanizam, nova duhovnost: Isus Krist i njegovo evanđelje. 

g