Arhiv tekstova

Akademik Dragutin Tadij-anović, hrvatski pjesnik, prevoditelj te možda najveći urednik knjiga u Hrvata, preminuo je prošle srijede, 27. lipnja, u 102. godini u Zagrebu, gdje je i pokopan. Rodio se 4. studenoga 1905. u Rastušju kod Slavonskog Broda. Bio je najstariji sin zemljoradnika Mirka Tadijanovića i Mande (rođ. Kegljen). Iz iste je zadruge potekao i Blaž Tadijanović, franjevac i hrvatski književnik druge polovice 18. stoljeća. Nižu pučku školu polazio je u susjednom selu Podvinju, a Slavonskom Brodu završio je višu pučku školu i realnu gimnaziju. U Zagrebu je na Gospodarsko-šumarskom fakultetu upisao studij šumarstva (1925.), ali je prešao na Filozofski fakultet (povijest južnoslavenske književnosti i filozofija) što je diplomirao. Bio je korektor službenog lista »Narodne novine«, nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, urednik u knjižnici »Djela hrvatskih pisaca«, u Izdavačkom poduzeću »Zora«, »Hrvatski pjesnici«, Izdavačkom poduzeću Matica hrvatska, ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a, te je bio predsjednik Društva književnika Hrvatske. Za svoj je rad dobio niz priznanja i državnih nagrada te odlikovanja. Pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika. 

DVADESETAK ZBIRKI:  God-ine 1922. u srednjoškolskom zagrebačkom listu »Omladina« objavljeno mu je djelo »Tužna jesen«, inspirirano stihovima Branka Radičevića, a pod pseudonimom Margan Tadeon. Pseudonim Tadeon koristit će i kasnije. Godine 1930. počinje objavljivati pod svojim imenom. Objavio je približno 500 pjesama u dvadesetak zbirki. Neke pjesme ubrzo su uvrštene u lektiru i postale su nezaobilazan dio hrvatske kulture (Visoka žuta žita, Lelija, Žene pod orahom, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, Daleko su od mene oranice, Htio bih pokidati žice, Sunce nad oranicama, Da sam ja učiteljica, Moja baka blagosilje žito, Nosim sve torbe, a nisam magarac).

Nije robovao formi niti stilskim određenjima već je, nastavljajući slobodan stih Anutna Branka Šimića, ispisao ponajbolje stihove hrvatske ljubavne lirike te stvorio osebujne poetske opise prirode. Nekoliko desetljeća, a kada doživite stotinu godina dva ili tri desetljeća ne predstavljaju neku veću jedinicu vremena, pisao je haiku i svrstao se među najbolje europske lirike tog japanskoga stila pisanja pjesama. Bio je vedar, čila držanja, duge sijede kose, samoprijegoran i radišan. Bio je odan supruzi Jeli, kojoj je posvetio većinu pjesama i od koje se rijetko odvajao. Činilo se da tim načinom života već stotinu godina vara smrt, no kada je Jela pokleknula, ubrzo se i on zaputio u novu kušnju vlastitih pjesama – živjet ću onoliko, rekao je proslavljajući stoti rođendan, onoliko koliko budu trajale moje pjesme.

Pisao je i tzv. angažirane tekstove te predgovore katalozima izložbi.

UREDNIČKA DJELATNOST: Tadijanovićevu drugu djelatnost, onu uredničku, zasjenila je njegova poetika, premda je Tadija rado naglašavao kako nije samo pjesnik. Naime, Tadijanović je preveo na hrvatski jezik djela nekoliko pjesnika, osobito s njemačkoga jezika, na primjer Nezvala, Goethea, Hoelderlina, Novalisa i Heinea, te je na osebujan način, do tada neviđen u hrvatskoj pisanoj riječi, uredio mnoge knjige. U knjige je stavljao biografske napomene o autoru, rječnike manje poznatih riječi i izraza s njihovim pravilnim izgovorom, fraza i pojašnjenja mjesta radnje te eseje književnih kritičara. U neke knjige i nekoliko eseja, nerijetko međusobno suprotstavljene, kako bi čitatelj, osobito mlađe generacije, prije čitanja i nakon njega lakše stvorio stav o djelu. Kako je bio vrlo blizak »Školskoj knjizi« (od 1955. do smrti bila je »Školska knjiga« jedini izdavač njegovih knjiga), pa je svojim autoritetom znatno pridonio povećanju kvaliteta knjiga za lektiru, koje su s njegovim dodacima postale bliže učenicima, a tiskanjem u manje raskošnim koricama, i osjetno jeftinije pa tako i pristupačnije.                   g