Arhiv tekstova

Tomislav Vukov (1979.) završio je trogodišnju srednju školu za elektromehaničara i svoj prvi posao dobio je u tvornici vagona »Bratstvo« gdje je radio dvije godine. Poslije bombardiranja 1999. nije radio, pa se odlučio upisati Višu elektrotehničku školu, koju nije uspio završiti zbog nedostatka znanja iz nekih područja koja se izučavaju na četverogodišnjim smjerovima srednje tehničke škole. Napustivši Višu školu, otišao je na odsluženje vojnog roka, nakon čega se ponovno vratio radu u »Bratstvu« još dvije godine, sve dok nije proglašen tehnološkim viškom. 

POSAO: »Svuda sam tražio posao, htio sam raditi kao konobar, ali me nisu primili, radio sam u servisima elektronike, gdje su me jako slabo plaćali, a pri tome nisam bio prijavljen kao radnik. Oprobao sam se po preporuci prijatelja raditi u Crnoj Gori kao ličilac, ali sam se poslije mjesec i pol dana vratio doma jer nisam bio isplaćen. U Subotici sam se trudio raditi u struci, ali nisam našao posla, pa sam ponovno radio kao ličilac pola godine. Poslije silnoga mijenjanja posla mjesec i pol sam dana radio u poduzeću za svjetleće reklame i nakon toga sam dobio posao u poduzeću »Elementa«, gdje i danas radim kao skladištar i u cijelosti sam zadovoljan svojim poslom i uvjetima rada«, priča Tomisalav Vukov. Pokraj stalnog posla odlučio se izvanredno završiti četvrtu godinu srednje škole i dobiti zvanje elektrotehničara. Iz deset godina radnog iskustva, Tomislav je vidio koliko je velika razlika između zvanja elektromehaničara i elektrotehničara, pri čemu se zanat svodi na fizički posao. Bilo mu je čudno vratiti se knjizi i učenju nakon veće stanke, ali taj je problem riješio i već je položio tri ispita i za godinu dana planira položiti i preostale. 

ŽIVOT: U djetinjstvu je sa strahom gledao na svoj budući život jer je u petoj godini počeo mucati. Naime, s pet godina pretrpio je strah u bolnici pred operaciju krajnika, kada mu je medicinska sestra rekla da, ako ne prestane plakati, više neće vidjeti svoju obitelj, što ga je jako uplašilo i nakon toga je počeo mucati. Danas na tome puno radi i vježba. Tko ga poznaje od ranije, taj može zapaziti i razliku, jer se mucanje sve više smanjuje, a jednog će dana potpuno prestati. Još kao dijete bio je u strahu kako komunicirati na poslu i u brojnim drugim situacijama. Često se podsvjesno povukao da nešto kaže, jer se bojao kako će to djelovati drugoj osobi. Kao mladić, s početka se bojao prići djevojci zbog mucanja, a oko osamnaeste godine se oslobodio toga straha i sada nema takvih problema. Sve to može zahvaliti upornosti, redovitom odlasku logopedu i vježbama. Tomislav je imao veliki problem, i kako ističe, bit je u jakoj volji skinuti blokadu koja se stvorila u mozgu. 

PRIVATNO: Tomislav je na jednom putovanju posredstvom svojih prijatelja upoznao Danijelu, djevojku iz Zagreba, s kojom je i danas u vezi i planiraju se sljedeće godine vjenčati. Prije se aktivno bavio crtanjem karikatura i bio je član likovnog odjela HKC »Bunjevačko kolo«, koje je predvodio Stipan Šabić. Na žalost, crtanje je pomalo zanemario, ali je crtao za neka poduzeća koja mu kasnije nisu htjela redovito platiti. »Baš je nepravedno to što se ne poštuje ugovoren i urađen posao, pa je čovjek natjeran moliti ljude za zasluženu plaću«, kaže Tomislav. Ipak, on na život gleda s pozitivne strane, jer je vjernik i ima svoj cilj u životu. Uvijek je ublažavao situaciju, mada je puno puta bio razočaran. Za njegov život i za cijelu obitelj velika je stvar bila ređenje njegova brata Marijana Vukova, na koga je Tomislav jako ponosan. 

»Malo njih ima, poput mene, brata koji je postao svećenik i koji će nositi to zvanje  koje se ne može usporediti ni s čim«, ponosno je prokomentirao Tomislav.

U slobodno vrijeme voli voziti bicikl, koji je veoma kvalitetan i jako ga čuva. Zato Tomislav i ima dva bicikla, starim ide na »slijepo« kada ga mora negdje ostaviti, a novim ide na provjereno mjesto. Radi rekreiranja povremeno trči u šumi ili po njivama, a doma često koristi internet, jer voli pretraživati i kontaktirati s djevojkom u Hrvatskoj.