Arhiv tekstova

Rekli smo već ranije da povezanost specifičnosti psiholoških motiva i procesa ili osobina ličnosti s određenim društvenim stavovima i vrijednosnim orijentacijama u značajnoj mjeri određuje teorijski pristup konzervativizmu. 

Čini nam se da bi za razumijevanje »Tradicionalne autoritarnosti i socijalističkog mentaliteta« bilo najprikladnije koristiti teorijski pristup koji polazi od teorije ličnosti i individualnih razlika, premda i drugi pristupi nisu sasvim isključeni. 

IZBJEGAVANJE NEIZVJESNOSTI: Kod niže obrazovanih i manje religioznih »samo« Bunjevaca prisutan je visok stupanj podložnosti autoritetima (autoritarna poslušnosti ili submisivnost), jedna vrsta autoritarne agresivnosti (militaristički sentiment) i visok stupanj konvencionalnog i tradicionalnog mišljenja i ponašanja koje se očituje u prisutnosti visokog stupnja patrijarhalnog sindroma. Prisutnost antizapadne orijentacije je zacijelo jednim dijelom produkt netolerantnosti na dvoznačnosti koja predstavlja tendenciju da se dvoznačne socijalne ili političke situacije percipiraju kao izvor prijetnje. Naime, s povećanjem kognitivne i motivacijske potrebe za sigurnošću, netolerantnost na dvoznačnosti dovodi do toga da se pojedinac ili određene socijalne skupine priklanjaju pouzdanim stvarima i situacijama, da donose preuranjene zaključke i da održavaju različite stereotipe. Visok stupanj jugonostalgičnog sentimenta ukazuje na prisutnost različitih oblika izbjegavanja neizvjesnosti koja se pojavila raspadom bivše Jugoslavije i ekonomskog poretka socijalističkog sustava. Riječ je o jednoj generalnoj osjetljivosti na iskustvo prijetnje i anksioznosti u stanju nesigurnosti. Svi ovi kognitivni i motivacijski mehanizmi doprinose pojavljivanju jednog generalnog faktora konzervativizma koji se manifestira u različitim oblicima dogmatizma ili »zatvorenog uma«. 

ZATVOREN SUSTAV VJEROVANJA: Vidimo da potreba za kognitivnim referentnim okvirom (znati i razumjeti) te potreba za izbjegavanjem li odbacivanjem prijetećih aspekata realnosti dovodi do pojavljivanja i manifestiranja one vrste konzervativizma koju smo nazvali »Tradicionalna autoritarnost i socijalistički mentalitet«. Ukoliko je naime potreba za izbjegavanjem prijetnje jača, utoliko će potreba za znanjem i razumijevanjem stvarnosti biti slabija. Ovo nužno dovodi do zatvorenog sustava vjerovanja ili različitih oblika socijalne, političke i nacionalno-identifikacijske rigidnosti, odnosno do kognitivne zatvorenosti koja će uveliko smanjiti konfuznost, nesigurnost i međunacionalnu nesigurnost društva ili zajednice u kojoj se živi. Možemo dakle uočiti kako se u latentnoj strukturi generalnog konzervativizma, karakterističnog za niže i manje religiozne socijalne slojeve »samo« Bunjevaca, nalazi povezanost između različitih epistemičkih, egzistencijalnih i ideoloških motiva.  Ako i ovu vrstu konzervativizma tretiramo kao motiviranu socijalnu kogniciju, tek onda  možemo razumjeti zašto kod dijela bunjevačkih Hrvata postoji povezanost između političkog konzervativizma ili socijalističkog mentaliteta s preferiranjem bunjevačke političke opcije s jedne, i srbijanske nacionalističke opcije s druge strane.  

POLITIČKA ZLOPORABA PODJELA: Pojavljivanje i razvoj konzervativizma nije samo produkt društvenog naslijeđa, socijalnog statusa i odgojnih faktora, već je jednim dijelom uvjetovan hereditarnim faktorom u smislu postojanja naslijeđenih osobina ličnosti koje mogu biti povezane s usvajanjem određenih društvenih stavova. Kao takav socijalno-psihološki hibrid, konzervativizam ne podliježe lakim i brzim promjenama. Veoma je teško stoga za očekivati da bi podjele bunjevačkih Hrvata na »samo« Bunjevce s jedne i na Hrvate s druge strane brzo i lako nestale kada bi srbijanska politika i država prestala davati političku i svaku drugu potporu bunjevačkoj ne-hrvatskoj opciji, pa čak i onda kad bi srbijanske vlasti nedvojbeno potvrdile da su Bunjevci dio hrvatskog naroda i da se svi trebaju nacionalno izjašnjavati kao Hrvati. A još manje bi hrvatska vanjska politika i njena diplomacija pridonijele konsolidaciji hrvatske nacionalne svijesti u slučaju aktivnog uključivanja u rješavanje postojećeg problema nacionalnog identiteta bunjevačkih Hrvata. Ova podjela i njihova politička zloporaba ostat će sve dotle dok se na popisu stanovništva bude pružala mogućnost da se bunjevački Hrvati nacionalno mogu izjasniti samo kao Bunjevci. Nerealno je međutim očekivati da će država Srbija od toga odustati i uskratiti ovu vrstu ljudskih prava na »nacionalno« samoopredjeljenje. Isto je tako nerealno očekivati da će bilo kakav domaći politički marketing imati značajnijeg uspjeha u konsolidaciji hrvatskog identiteta bačkih Bunjevaca. Razvitak odgojnog i obrazovnog sustava na hrvatskom jeziku, jačanje hrvatskih institucija i udruga, formiranje znanstvene hrvatske institucije, njegovanje određenih tradicionalnih vrijednosti »zajednice«, očuvanje katoličke vjere i kulture jesu one strategijske odrednice koje mogu u značajnoj mjeri doprinijeti razvitku hrvatskog nacionalnog identiteta. Tek na temelju jednog ovakvog strategijskog referentnog okvira hrvatska država može u mnogočemu pomoći. 

 

(Kraj)