Arhiv tekstova

Fotomonografija »Dužijanca«, objavljena prošle godine u izdanju naše novinsko-izdavačke kuće, imat će svoju subotičku promociju danas, u petak 6. srpnja. Predstavljanje ove knjige dio je programa obilježavanja ovogodišnjih žetvenih svečanosti, te je suorganizator Organizacijski odbor »Dužijance 2007.«. 

Predstavljanje knjige bio je povod za kraći razgovor s njezinim autorima, a jedan od njih, Lazo Vojnić Hajduk, ujedno i višegodišnji predsjednik Organizacijskog odbora »Dužijance«, kaže kako je monografija »Dužijanca« nastala iz duše, »iz dubokog poštovanja i ljubavi prema svom narodu«.

VRIJEDNO I NEPROLAZNO: »Vodio sam taj ogroman projekt ‘Dužijance’ u najtežim ratnim vremenima, od 1989. godine pa sve do 2002. godine, mislim uspješno. Tražeći izlaz iz mraka u kojem smo tada živjeli uvijek sam sebi govorio: kada vlada tama bolje je upaliti svijeću, nego proklinjati tamu. Na Markovo mi smo blagoslovom žita upalili svijeću i žarko željeli pročistiti povijesno pamćenje i iz prošlosti izvući ono što je dobro, vrijedno i neprolazno, ono na čemu smo gradili i dalje želimo graditi naš opstanak. I tako je u  gradu je živjela Dužijanca. Dužijanca nas je sjedinila i taj snop jedinstva nitko nije mogao slomiti«, objašnjava Vojnić Hajduk, koji je ujedno bio i inicijator ideje o pisanju ove monografije.

»Predložio sam mojim najbližim suradnicima da pokušamo staviti naše impresije o Dužijanci na jedno mjesto, u jednu knjigu i pokloniti našem narodu na čast i diku kulture, obučaja i tradicije. Oni su to svesrdno prihvatili i knjiga je nastala«, kaže Vojnić Hajduk.

DUHOVNO-RELIGIOZNA DIMENZIJA: Duhovno-religioznom dimenzijom Dužijance, u monografiji se bavio mons. dr. Andrija Kopilović. 

»Zahvalnost je u sebi čin duha. Naši pređi su bili duboko vjernici. Bilo da se radi o Dužijanci u obitelji, bilo kasnije o Dužijanci kao činu vjere u crkvi, uvijek je to bio čin zahvalnosti Bogu i čovjeku. Kada je Dužijanca poprimila svoju manifestativnu dimenziju, postojala je ozbiljna opasnost da se taj istinski čin zahvalnosti, dakle čin duha pretvori u turističku manifestaciju. Svojim skromnim doprinosom u ovoj monografiji, htio sam upozoriti na tu duhovno-religioznu dimenziju stoga što nažalost vjera slabi i postoji trajna opasnost da Dužijanca bude samo manifestacija. Međutim, ako se iz vida izgubi ta duhovna i religiozna dimenzija, Dužijanca će živjeti još vrlo kratko vrijeme i tada će prestati. Naime, običaj koji nema dušu nije živ. Bila bi šteta ovako iskonsko religiozni čin zahvalnosti ostaviti bez poruke da on to treba uvijek i ostati. Dakle, prihvatio sam ovaj izazov da bi svatko tko bude čitao ili proučavao običaj Dužijance mogao shvatiti da je ona u svojoj naravi i čin vjere i kulta«, objašnjava mons. Kopilović.

ETNOLOŠKA VRIJEDNOST: Za Alojzija Stantića, koji u knjizi piše o Dužijanci kakva je bila njegovana na salašima do 1911. i kasnije, a osobito u tridesetim godinama 20. stoljeća, ova žetvena svečanost predstavlja jednu od svetinja, »jedan ‘credo’ mog života«. »Ističem to zato jer je Dužijanca jedna od etnoloških vrijednosti koje imamo samo mi, Bunjevci Hrvati. I drugi narodi slave svršetak žetvenih radova, koji je u biti drukčiji od naše dužijance. Dužijanca je slavlje svršetka ručne žetve, u čijem je središtu zahvala Bogu na rodu žita, da ćemo ubuduće imati kruha. Otkad su žitni kombajni ušli u žitišta, risari više ne rade ris (ručnu žetvu), pa nema ni žetvenih običaja. Stoga, Dužijancu njegujemo kao sjećanje na prošlost«, kaže Stantić, ističući kako je ovakvu proslavu završetka žetve naslijedio od svojih djedova, a oni je donijeli iz druge polovice 19. stoljeća i slavili do kraja života, kao i toliki drugi salašari, dok je bilo risa.