Arhiv tekstova

Urednik katoličkog mjesečnika »Zvonik« i tajnik subotičkog biskupa vlč. Mirko Štefković, rođen je 1977. godine u Tavankutu, a odrastao je u Žedniku i u Subotici. Srednju je školu pohađao kao vanjski učenik Biskupijske klasične gimnazije »Paulinum«, gdje je 1996. maturirao. Nakon toga odslužio je vojni rok, te je osjetio Božji poziv, kojem se rado odazvao i prihvatio sve ono što Bog od njega traži. Pred njim su još mnogi zadaci, za koje i sam govori kako ih je potrebno prihvatiti i rješavati, no sve se može kada se prihvati s radošću i uz Božju pomoć. 

 

HR: Kako ste i kada osjetili Božji poziv (i na koji ste način shvatili što Bog od Vas želi)?

Kao i svaki drugi mladi čovjek zanosio sam se visokim idealima, želio sam pomoći obespravljenima, onima kojima je gotovo nemoguće doći do pravde. Zato sam želio studirati pravo, čak sam se i za prijamni počeo spremati. No, poučen iskustvom starijih, ipak sam prvo otišao odslužiti vojni rok, te sam tih godinu dana proveo u Nišu. Odlazeći na nedjeljne mise, upoznao sam malu zajednicu punu života u kojoj sam se osjećao kao kod kuće. Tamošnje časne sestre su me uvijek čekale prostrtog stola. U toj konstelaciji događaja i dugih probdjevenih noći u meni je sve više zamaha uzimala misao o tome kako postoji jedna druga pravda, za koju je potrebno još više se zalagati, a to je ona koju nam Bog daruje, Njegovo milosrđe. Duboko sam uvjeren da je sam Gospodin umiješao prste u tu promjenu moje životne perspektive, javio sam se župniku, a zatim i biskupu, koji su me rado prihvatili. Ubrzo po završetku vojnog roka biskup me je poslao u Rim na studij. Nakon šest godina zaređen sam za đakona, a godinu dana kasnije, na Petrovo 2004., za svećenika. Proveo sam još dvije godine u Rimu na poslijediplomskom studiju. Prošlog ljeta sam magistrirao i evo me sada na službi biskupova tajnika.

HR: Još kao dijete ministrirali ste i bili aktivni u crkvi, Vaš je brat također svećenik. Je li Vam on bio uzorom?

Da, volio sam ministrirati. Bilo je to za mene nešto uzvišeno, biti blizu oltara u maloj skupini »dobrih« dječaka. Sjećam se i lijepih doživljaja s nekih ministrantskih susreta. Kasnije sam u Subotici bio članom katedralnog zbora »Albe Vidaković«, a rado sam odlazio i na omladinski vjeronauk, kako to mons. Beretić voli reći, četvrtkom u 20 u Harambašićevu 7. Budući da mi je mama dugo radila kao sakristanka u katedrali, često sam i njoj znao pomagati, osobito u pripravi većih slavlja i blagdana. Sve je to pridonijelo da više zavolim Crkvu i sve što ona znači jednom mladom katoliku koji ne odustaje od traženja ideala.

Što se pak odabira svećeničkog zvanja tiče, nisam se puno povodio time da slijedim brata. Naprotiv, baš mi je činjenica da je dragi Bog njega već zauzeo, dugo bila argumentom za odbijanje ideje o svećeničkom zvanju. Uzore sam vidio u nekim našim svećenicima, a svakako da su me fascinirale i figure pojedinih svetaca. Spoznaja značenja Božje pravde i opravdanja za nas grešne ljude me je nekako najviše motivirala za davanje posluha pozivu koji mi je Gospodin upravljao.

HR: Studirali ste u Rimu. Na koji način, i kako naši studenti, bogoslovi, odlaze na studij u Rim?

Naše bogoslove na studij u Rim šalje biskup i to na preporuku poglavara i profesora. Obično to biva nakon dvije godine bogoslovije. Kod mene to nije bio slučaj, jer sam tada bio tek početnik, ali iz priloženog se vidi da i tako može funkcionirati. Osim akademske izobrazbe, koja ni u drugim dijelovima svijeta ne mora biti ništa manje dobra, studij u Rimu nudi osobitu mogućnost iskustva raznolikosti i katoličanstva naše Crkve. Upoznavanja, razmjena iskustava, jezici, kao i boravak na tlu natop-ljenom krvlju mučenika, osobitosti su bogoslovskih studija u Rimu. Jednako tako bogata kulturna ponuda Vječnog Grada ne može ne obilježiti višegodišnji boravak i studij u njemu.

HR: Studij teologije podrazumijeva studiranje filozofije. Što ste točno završili u Rimu i koja je bila tema Vaše magistarske radnje?

Studij teologije za bogoslove je još uvijek poseban po tome, što pretpostavlja studij filozofije. Prva godina boravka u Rimu mi je poslužila za učenje jezika, bolje upoznavanje s duhovnim životom bogoslova te učenjem življenja u zajednici. Sljedeće godine otpočeo sam studij filozofije na Papinskom sveučilištu Urbanijana. Nakon postignute dip-lome upisao sam teologiju na Papinskom sveučilištu Gregorijana, gdje sam diplomirao u lipnju 2003. godine. Potom sam godinu dana proveo na pastoralnom praktikumu u Subotičkoj biskupiji, te opet otišao za Rim i to na poslijediplomski studij. Specijalizirao sam iz fundamentalne teologije. To je teološka disciplina koja proučavanja fundamente, tj. temelje teologije. U prvom redu ona se bavi razumskim utemeljenjem vjere, osobito proučavanjem Božje objave i poklada vjere, a onda i ekumenizmom, drugim religijama, ateizmom itd. To je ustvari disciplina koja usko povezuje filozofsku i teološku misao.

U svom magistarskom radu povezao sam dva teologa novijeg vremena, Hansa Ursa von Balthasara i P. Rousselota, po pitanju »čina vjere«. Zanimalo me je što se to u čovjeku mora dogoditi da bi mogao reći »vjerujem!« i stati iza onoga što je rekao. Kako se u čovjeku usklađuju razum i povjerenje Onomu što i tko ga nadilazi? Vjera mora imati svoju sigurnost utemeljenu na spoznaji, jer inače nije drugo doli površni osjećaj, ideologija ili praznovjerje, a s druge strane čovjek ne smije biti prinuđen u davanju svog pristanka vjere. Kako se dakle usklađuju ta dva čimbenika: ljudska sloboda pristanka vjere i sigurnost utemeljena na spoznaji? Ovo su samo neka od pitanja koja su me vodila u proučavanju odabrane teme. Obrađujući poimanje spoznaje po vjeri oba autora govore o tome kako vjera daje nove oči. U stvari, u svjetlu vjere stvarnost postaje drugačija. Po vjeri nam se daje, da tako kažem, iz Božje perspektive promatrati svijet i sebe u njemu.

HR: Sada ste biskupov tajnik. Koje ste dužnosti do sada obnašali i što točno podrazumijeva biti biskupovim tajnikom? 

Kao đakon bio sam godinu dana na župi u Horgošu. Tamo sam bolje upoznao život na župi, te naravno učio mađarski jezik. Tih godinu dana sam predavao vjeronauk u Tehničkoj školi u Subotici. To mi je vrlo dragocjeno iskustvo. 

Kao svećenik na poslijediplomskom studiju godinu dana sam obnašao službu prefekta u Papinskom zavodu Germanicum et Hungaricum, gdje sam proboravio šest godina. Posljednje dvije godine studija sam ispomagao na jednoj župi, te sam tako imao prilike upoznati i pastoralnu situaciju u Italiji. Po povratku sa studija imenovan sam biskupovim tajnikom. Ova služba obuhvaća puno toga. Jednostavno rečeno moja je zadaća da stalno budem biskupu na raspolaganju, bilo da se radi o uredskom poslu, bilo da je riječ o putovanjima ili liturgijskim slavljima. Ima razdoblja kada većinu vremena provodim u uredu, a ima i onih kada sam pretežito na putu. Uredski posao baš i nije moj životni san, ali budući da volim putovati, to dvoje se onda nekako upotpuni. Delikatno ophođenje s tolikim informacijama iz prve ruke te susreti s raznim dužnosnicima zahtijevaju veliku odgovornost, ali su istodobno i velika čast. Ima puno lijepih stvari koje čovjek, kao biskupov tajnik, ima prilike doživjeti i naučiti. No, postoji i druga strana medalje, koju uostalom ima i svaka druga služba, ali uz Božju pomoć i to je moguće prihvatiti. Konačno, svoju službu doživljavam baš kao služenje na korist ove naše mjesne Crkve. To mi daje elana da se trudim u krugovima u kojima živim i radim svjedočiti Krista i radosnu nadu kršćanskog postojanja i poslanja.

HR: Nedavno ste izabrani za novog urednik katoličkog lista »Zvonik«. Kako ste prihvatili tu dužnost i od kada ste službeno počeli s uređivanjem ovoga lista?

Da, na susretu svećenika Hrvata u ožujku u župi sv. Roka u Subotici, preč. me je Andrija Anišić predložio za novog urednika »Zvonika«, a svećenici su podržali njegov prijedlog. Rado sam prihvatio tu dužnost, koju sam službeno primio 24. travnja u okviru Tribine grada Subotice. Službeno sam kao urednik nastupio s 151. brojem, mada će mi trebati još puno vremena da stvarno postanem urednikom. Na sreću u »Zvoniku« puno toga ide već samo od sebe, pa i bez toga da novi urednik mora o svemu odlučiti sve bude urađeno kao i prije.

Naravno, već prije sam o tome razgovarao s preč. Anišićem. Iskreno, nisam znao koliko posla podrazumijeva uređivanje »Zvonika«, ali budući da se radi o poslu koji je vrlo fleksibilan, bar što se tiče vremenskih termina, smatrao sam dobrim prihvatiti jedan takav pastoralni angažman. Budući da ne mogu biti stabilno aktivan niti na jednoj župi zbog svojih obveza u svojstvu biskupova tajnika, »Zvonik« mi dobro dođe za kontakt s pastoralnom stvarnošću. Za sada mi ovaj list ispunjava najveći dio slobodnog vremena, ali kad određene stvari postanu rutinom, nadam se da će mi on postati »slatkim teretom« i izvorom prave radosti, jer lijepo je raditi na širenju radosne vijesti i putem ove vrste medija.

HR: Iako ste tek odnedavno urednik, hoće li se mijenjati uređivačka koncepcija i na koji način?

Volio bih da »Zvonik« ostane ono što jest, dobar katolički mjesečnik u kojem svatko može naći ponešto za sebe. Od svojih početaka list se razvijao i mijenjao. Taj rast je potrebno pospješivati i dalje. Nedavno smo imali sjednicu uredničkog vijeća na kojoj smo razgovarali o potrebama i mogućnostima eventualnih promjena. Svakako želimo zadržati raznolikost sadržajnih ponuda, bilo da se radi o stalnim rubrikama, od kojih ćemo neke također mijenjati, bilo da se radi o prigodnim i kreativnim prilozima. Želimo da »Zvonik« govori što razumljivijim jezikom svojih čitatelja, da jasno i nekomplicirano naviješta evanđelje i svjedoči o ljepoti ali i odgovornosti kršćanskog življenja.

HR: Svi koji rade za »Zvonik«, rade na dobrotvornoj osnovi. Kako funkcionira suradnja s dopisnicima u Subotičkoj biskupiji i šire?

Volonterski rad ima svojih prednosti, ali zato i nedostataka. Lijepo je raditi kad znaš da ti je jedina plaća radost dovršenog posla kojim se slavi Bog. To zna ponijeti i oduševiti, probuditi kreativnost i predanije zalaganje. Međutim, to je samo onaj subjektivni dio posla. Kada je pak o objektivnom dijelu riječ, tj. o nabavi i održavanju tehničke opreme, o tisku i poštarini, tada i najveće oduševljenje malo toga može postići ako nedostaju materijalna sredstva. Poteškoće na ovom području zasigurno guše i ono subjektivno oduševljenje pojedinaca, jer i pokraj najboljih namjera određene stvari nije moguće ostvariti. Zato bismo voljeli, koliko nam to naši dobročinitelji omoguće, poboljšati materijalne okvire u kojima će subjektivna kreativnost i prostor za amaterski rad biti pospješivani.

Što se pak naših dopisnika tiče, još mi nedostaje vremena za iskustvo s našim dopisnicima iz naše biskupije i šire. Imamo zato nekoliko vrlo redovitih dopisnika, koji zaslužuju svaku pohvalu. Većina njih nam blagovremeno dostavlja izvješća i priloge iz svojih župa. Nažalost, kako nismo u mogućnosti honorirati te priloge, ne možemo zahtijevati od onih koji se žrtvuju i pišu nam, da još odlaze propratiti i druge događaje iz svoje bliže i dalje okoline. Nadamo se uskoro početi s »turnejom« prezentacije »Zvonika« po našim župama, kako bismo tu i tamo još koga pridobili da se angažira na ovom lijepom zajedničkom pothvatu međusobnog obogaćivanja razmjenom iskustava i podjelom onoga blaga milosti kojom dragi Bog obdaruje naše zajednice.

Dakle, imamo dopisnika, ali za sada se naša suradnja s njima sastoji u tome da nam oni dostave priloge i mi ih objavljujemo. Nadam se da ćemo u skoroj budućnosti moći organizirati i malo drugačiji način suradnje, tj. da i mi imamo što ponuditi svojim vrlim suradnicima u obliku tečajeva, seminara, zajedničkih izleta i slično.

HR: Kakvi su vam planovi u skorijoj budućnosti glede ovoga mjesečnika?

Ne znam bih li mogao govoriti o planovima ili radije o snovima. Ali, neka ipak budu planovi. Prvo je na redu osposobljavanje prostorije za uredništvo, koje bi bilo u župi sv. Roka. Već smo poduzeli konkretne korake kako bismo ostvarili te ideje, te se nadam da će za nekoliko mjeseci »Zvonik« konačno dobiti i jedan svoj mali kutak. To će nam umnogome olakšati obradu podataka i pripremu za tisak.

Glede sadržaja želimo i dalje prvotno raditi na kvaliteti. Bit će malih promjena i u rubrikama, a za ostalo nam ostaje marljivo raditi od broja do broja, kako bi sadržaj bio raznovrstan, interesantan i konkretan. No, »Zvonik« je i do sada imao te kvalitete, tako da nastavljamo dobro odabranim smjerom. Ono što će čitateljima lakše upasti u oči, to će biti mala tehnička promjena u tiskanju lista od kolovoza mjeseca. O tome ne bih sada, nego neka to bude iznenađenje našim dragim čitateljima.

Nadalje, »Zvonik« se nalazi i na internetu i to u cijelosti, počevši od siječanjskog broja 1998. godine. I to je jedna vrlo lijepa tradicija na koju s pravom mogu biti ponosni oni koji su je održali. Nadam se da ćemo za desetogodišnji jubilej uspjet redizajnirati našu internet stranicu, kako bismo i time pridobili nove čitatelje. Volio bih kad bismo preko te naše stranice mogli biti ažurni u najavi i praćenju događanja na prostoru naše biskupije i šire, te tako pospješiti suradnju i s drugim medijima. No, to su već više vizije nego planovi, ali potrudit ćemo se da uz pomoć stručnijih osoba oni polagano postanu stvarnost.

Na koncu bih dodao još samo jedno, tj. volio bih kad bi budućnosti »Zvonika« pridonio što veći broj naših čitatelja. Otvoreni smo za sve dobre prijedloge i savjete, ali isto tako i kritike, naravno one konstruktivne, koje će nam poslužiti da još bolje radimo na dobro svih nas koje »Zvonik« zbližava i spaja.                                            g