Arhiv tekstova

Nastavljamo naše razmišljanje o Dekalogu, a u povodu rečenice Benedikta XVI. »Europa je apostatirala od same sebe«. Naime, Dekalog je dan ne samo izabranom narodu preko Mojsija, nego je upisan, kako kaže apostol Pavao, u srce svakog čovjeka. 

  Moralni zakon nije dogovorena pravna regulativa ponašanja, nego sklad ljudske naravi koja je utkana od samoga Stvoritelja. Svemu i svačemu se čovjek može protiviti, ali to protivljenje ima i posljedice.

PSOVKA – TEŽAK GRIJEH: Susrećemo skladne i dobre ljude koji su skladni zbog toga što su »u ravnoteži sa sobom«. Susrećemo puno nesretnih ljudi, ali je često razlog njihove nesreće upravo raskorak koji je unutar njihove naravi. Mnogi se narodi Europe prepoznaju svojim vlastitostima. Mi spadamo u jedan narod (uz Rumunje i Mađare) koji smo nažalost prepoznatljivi kao: psovački narod. Vrlo tužna oznaka prepoznavanja u kršćanskoj Europi. Pokušajmo malo zajednički razmišljati o fenomenu koji je Dekalog uobličio u tzv. drugu Božju zapovijed. Ona glasi: »Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!« »Uvijek časti sveto Božje ime, Njega zovi i diči se Njime!« »Ne uzimaj uzalud imena Gospodina Boga svoga, jer Bog ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime Njegovo!« (Izl. 20,7). U drugoj Božjoj zapovijedi zapovijeda Bog da štujemo ime Božje i imena svetaca, da se istinito zaklinjemo i izvršavamo zavjet. U ovoj zapovijedi zabranjuje Bog uzalud izustiti ime Božje i druga sveta imena: psovati, proklinjati, grješno se zakleti i kršiti zavjet! Zaklinje se ili priseže tko poziva Boga za svjedoka da istinu govori ili da će obećanje održati. Krivo se zaklinje tko poziva Boga za svjedoka za što zna da nije istina, tko obećava što nije dopušteno ili se ne drži zakletve. Kune ili proklinje tko u ime Božje zaziva zlo na sebe ili na druge i pri tome grdi ime Božje. Zavjetuje se tko slobodno obeća Bogu neko dobro djelo što ga inače nije dužan učiniti.  

Sveto se Božje ime poštuje njegovim zazivanjem, blagoslivljanjem, hva­ljenjem i slavljenjem. Mora se, dakle, izbjegavati zloporaba zazivanja Božje­ga imena za opravdanje nekoga zločina, kao i svaka nedolična uporaba Nje­gova imena kao što su psovka, koja je po svojoj naravi težak grijeh, zatim proklinjanje i nevjernost obećanjima danima u Božje ime. Lažnim zaklinjanjem se za svjedoka neke laži zaziva Boga, koji je sama istina. Krivokletstvo je pod prisegom izrečeno obećanje s namjerom da ga se ne održi ili kršenje obećanja dana pod prisegom. To je težak grijeh protiv Boga, koji je uvijek vjeran svojim obećanjima. »Ne kuni se ni Stvoriteljem ni stvorenjem, osim u istini, u nuždi i s poštovanjem«, rekao je sveti Ignacije Loyoski. 

ĐAVOLSKI GOVOR: Sv. Polikarpa, starca, biskupa grada Smirne (+ 167.), došli su uhititi vojnici. Biskup je znao zašto su došli. S njima se lijepo razgovarao, počastio ih jelom i pićem, a onda ih zamolio da mu dadu nešto vremena da se pomoli Bogu. Nakon molitve pošao je s njima. Kad su doveli biskupa na trg, gdje se skupilo mnogo pogana, tražili su oni od svetoga biskupa da opsuje Boga. Sveti im starac reče: »86 godina već služim mome Bogu, a nikada mi ništa nažao nije učinio. Kako mogu opsovati moje­ga kralja, koji je umro za mene?» »Bacit ćemo te pred divlje zvijeri da te raskidaju na komadiće!« »Ne bojim se divljih zvijeri!« – odgovorio je. »Živa ćemo te paliti!« – vikali su pogani. »Ne bojim se niti vatre, ona pali kratko vrijeme. Ali vi ne znate za vječnu vatru u paklu, koja se neće nikada ugasiti. Tamo idu zli!« Sveti biskup odloži svoju kabanicu, izuje cipele... Ruke mu svezaše otraga. Kad su ga svezana stavili na drva, zapališe ih. Plamen se nije dirao biskupa. On je stajao usred plame­na, ali nije izgarao. Kad ga pogani nisu mogli ubiti vatrom, uze jedan od njih nož te ga zabode biskupu u srce. Tako preminu sveti biskup. Od drugih grijeha čovjek ima bar neku nasladu ili korist, psovkom ne dobiva ništa. Njome samo iskaljuje svoju mržnju na dobroga Boga. Zato je psovka često veći i strašniji grijeh od mnogih drugih. Neki sveci se nisu ustručavali ovako okarakterizirati psovku: »Ništa nije strašnije od psovke, jer je ona bezbožni govor usta protiv neba. Svaki drugi grijeh, ako se usporedi sa psovkom, manji je«. (Sv. Jeronim). »Psovka je đavolski govor, pakleni govor. Jer kao što Duh Sveti govori preko dobrih, tako đavao govori preko psovača!« (Jedan sveti otac).

Nedavno sam bio na Bunariću s ministrantima. Bila je misa, kviz, sportska natjecanja. Na natjecanjima su sudili svećenici. Za psovku kazna je bila – isključenje iz igre. Bio sam sretan jer iz igre nitko nije isključen, a bilo je prisutno preko sto ministranata. Dakle, može se. Silno sam se ražalostio jednom drugom zgodom kada su se prvopričesnici nakon prve ispovijedi igrali oko crkve. Nekoliko puta sam čuo psovku Boga. Djeca nisu svjesna što govore. Činjenica je da je to govor koji je »uobičajen« u njihovoj kući. Oni ga samo prenose. Kakvo čudo ako smo spremni na puno veća zla prema bližnjima ako smo u sebi srušili kult Boga – štovanja Boga. Mislim da društvo koje se ne digne iz tih ruševina nema budućnosti.                           g