Arhiv tekstova

Pero Peić Tukuljac (1983.) ističe kako je imao vrlo sretno djetinjstvo, koje je ostavilo lijep trag u njegovim uspomenama, a bio je mirno i povučeno dijete. Po završetku osnovne škole bio je neodlučan i nije znao što upisati, kao niti što bi želio raditi u životu. U šali kaže kako je trebao školu nakon koje ne treba ništa raditi, a da se ima puno novca… Naravno, to nije uspio naći, pa je u bijegu od mehaničkih zanata i zanimanja upisao školu za kuhara, nakon čega je dopunski završio i četvrtu godinu srednje škole. Ta izvanredna godina školovanja bila je, kako ističe, značajna i po tome što je u tom razdoblju počeo pisati pjesme.

»Poglavito sam ‘spavao’ na satima u školi i kad sam se povremeno budio dolazili su mi na pamet stihovi, koje sam počeo sakupljati. Prva zbirka koja je objavljena zvala se ‘Ulica cvijeća il’ raj na zemlji’«, kaže Pero Peić Tukuljac. 

POSAO: Uz pisanje, Pero je radio po raznim kuhinjama restorana i dok su svi mislili kako je to vrlo jednostavan posao, trebalo je uslužiti gosta i pogoditi mu želje. Poslije izvjesnog vremena shvatio je kako to nije bio posao za njega. 

»Prvi mi je posao bio u McDonalds’-u, gdje sam stekao radne navike, a nakon toga sam radio u Maloj gostioni, na Majkinom salašu, u Klubu zanat-lija i drugim restoranima. Pri svakom novom poslu prvih mjesec dana bio sam pun elana, a nakon toga postao bih smeten i stvari su mi ispadale, te nije sve išlo svojim tijekom. Volim jesti, kao i pripremati hranu, tako da se sada rado primam kuhanja, ali samo za najviše pet osoba. Rad u kuhinji je jako stresan zbog gužve i žurbe, te sam se uvijek pogubio, drhtale su mi ruke, što se može psihološki promatrati kao nesigurnost. Tako nikad nisam mogao raditi dekoracije, niti komplicirana jela. Shvatio sam kako za kuhanje nemam afiniteta«, podsjeća se Pero.

PISANJE: Pisanje mu se stalno isprepletalo tijekom svih promjena radnih mjesta. Prekidom kuharske karijere, obnovio je suradnju s Predragom Opalićem i dobio potporu fondacije »Fokus«, za objavljivanje knjige pjesama »Skitanja«. Ta knjiga predstavlja povijest njegova pješačenja kroz grad – Suboticu. Pero je pravi šetač, jer ne šeće samo po korzu »kad se dotjera«, već i po malim i zabačenim ulicama, jednako kao i velikim i bitnim, a ta šetanja ponekad potraju i do sedam sati. Glazba koju sluša također se prilično oslikava na njegovo pisanje. 

»Nisam se još uključio u klub pjesnika, jer sam želio da moji stihovi ostanu dosljedni meni, a ne da podsjećaju na stil pisanja onoga tko ih je preradio. Postoje mladi pisci, mislim ‘mlađi od pedeset godina’, ali nemaju pravu publiku koja će ih podržati i stati iza njihova rada«, ističe Pero Peić Tukuljac. On je kratko vrijeme pisao za »Subotičke novine« gdje se okušao kao novinar. Oprobao se i na radiju, prvo tri mjeseca na Radio Paliću, a nakon toga na YU ECO radiju oko šest mjeseci. Sada je zaposlen u obiteljskoj tvrtki i prodaje namještaj. Pokraj posla može nastaviti svoje pisanje, a ima slobodnog vremena i za angažman u mladeži jedne političke stranke.  

RAZMIŠLJANJA: Pero nikad neće zaboraviti 5. listopad 2000. godine, za njega doista revolucionaran dan, jer tad su se okupili svi mladi iz raznih klasa društva, političkih opredjeljenja i statusa, kako ističe, od »fensera« do pankera, i tad su se svi poznavali i slavili skupa. Nakon te euforije sve se više - manje vratilo na staro, s riječima: »Je li, čiji si ti mali?«. 

U dolazećem razdoblju Pero bi volio biti i dalje aktivist za mlade, družiti se i zanimljivo provoditi svoje vrijeme. Pritom, kako kaže u šali, planira ne ženiti se još minimalno dvije godine, te dobiti stan od nekog nepoznatog rođaka.  

   g