Arhiv tekstova

Neven Ušumović (1972.), rođen u Zagrebu, odrastao u Subotici. Osnovnu školu pohađao u Aleksandrovu (OŠ »25. maj«), sa završenom subotičkom Gimnazijom stekao zvanje pomoćnog istraživača u fizici. Živio u MZ Bolnica, pa u MZ Novo Naselje – Aleksandrovo, nadalje na Radijalcu, te u Partizankama kod Autobusnog kolodvora. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu trenutno apsolvent hungarologije, inače diplomirani komparatist književnosti, profesor filozofije i diplomirani knjižničar. Zagrebačka Naklada MD objavila mu je dvije knjige proze: zbirku pripovijedaka »7 mladih« (1997.) i roman »Ekskurzija« (2000.). Sudjelovao je na FAK-u u Zagrebu, Osijeku, Novom Sadu i Beogradu. Književne recenzije piše povremeno za Treći program Hrvatskog radija i za Zarez.  S mađarskog jezika prevodio: Ferenca Molnára (»Dječaci Pavlove ulice«), Bélu Hamvasa, Pétera Esterházyja i Ádáma Bodora. Sa Stjepanom Lukačom i Jolán Mann uredio antologiju suvremene mađarske kratke priče »Zastrašivanje strašila« (2001.).

 

HR: Opišite nam svoje prve kontakte s knjigom!

U obitelji moje majke, Kolete Peić Gavran, koja je kao infektolog radila u subotičkoj Bolnici do preseljenja u Vinkovce 1998. godine, vladao je pravi kult čitanja. Iako je moj ujak, Josip Peić Gavran – Jašo, umro u mojoj četvrtoj godini (1976.), uspio me naučiti latinicu i tako pružiti osnovu za prve čitateljske pothvate. Njegov nadgrobna ploča na Bajskom groblju ima oblik otvorene knjige. S druge strane, moj je otac, Petar Ušumović, kao grafički inženjer, zauzimao različite pozicije u upravnoj hijerarhiji velikih subotičkih tiskara – u Minervi, kasnije u Birografici – tako da nam je kuća uvijek bila puna knjiga.

HR: Je li vaša prva lektira odgovarala literaturi vaših subotičkih vršnjaka?

Osnovnu razliku odmah od početka unosio je moj bratić iz Kutine Vilim Cvok (danas u uredništvu zagrebačkog dnevnog lista 24 sata), koji je dvije godine bio stariji od mene. Naime, iako su moji roditelji završili studij u Zagrebu (i ja sam se tamo rodio, na kraju krajeva!), moj mlađi brat Miroslav i ja odgajani smo u pravovjernom jugoslavenskom, socijalističkom duhu – održavali smo samo osnovne bunjevačke običaje. Vilim i mlađi bratić nam Goran, držali su nas, međutim, neprestano u dodiru s hrvatskom popularnom kulturom. Uz Karla Maya i Branka Ćopića, čitali smo tako fanatično i Ivana Kušana i Zagorku, a moj je školski, srpski govor od rana bio obogaćen s ponekim »kužiš«, dok je pod njim, dakako, tinjala bunjevačka jezična podsvijest mojih najbližih.

HR: Kad smo već kod škole, koliko je ona bila poticajna za vaš književni razvoj?

Poticajni profesori i vršnjaci pojavili su se tek kada sam iz šandorske osnovne škole prešao u subotičku Gimnaziju, tadašnji »Svetozar Marković«. Dvorište »Svetozara« bilo je mjesto za neopisivo važne susrete, razgovore, čak događaje. Ondje sam upoznao i svoju današnju suprugu Valentinu Češnjevar! Među nama nalazio se tada dobar dio mađarske kazališne skupine AIOWA: Keszég, Karácsonyi, Vicei; još mi je bila bliža ekipa iz Albatrosa, školske književno-kazališne skupine koju su činili, između ostalih, danas poznati beogradski pisac i prevoditelj Oto Oltvanji, prerano preminuli filmaš Siniša Nimčević, nadalje moj suborac iz glazbene škole, a kasnije i sa zagrebačkih studija, danas kompjutoraški magnat, Igor Marinović, svestrani Boban Anđelković... U četvrtom razredu organizirali smo u večernjim satima takozvani Video Session: filmovi, video-spotovi, glazba, književnost, omladinski tisak hranili su naša prijateljstva i držali nam oči širom otvorene!

S druge strane profesori Mirko Kiselički, Olga Afanasjeva, Éva Hózsa, István Szathmári (koji nam je otkrio Csátha) i prije svih izuzetni Mladen Krstić otvarali su nam estetske i filozofske horizonte, u mojem slučaju toliko, da sam na kraju svoje srednje škole mentalno bio potpuno spreman za studij filozofije i komparativne književnosti u Zagrebu.

HR: Jeste li onda i propisali u Gimnaziji?

Na moje pisanje djelovala je ustvari najviše – prepiska. Tada još nije postojao mail – prijateljstva su rasla i održavala se još uvijek papirom, neki strani ljudi – poštari – ostavljali su tragove na poleđini naše intimnosti. U Gimnaziji sam dakle počeo pisati tekstove u kojima su moji implicitni ili eksplicitni čitatelji bili spomenuti Valentina i Boban, i nespomenuti šandorski susjed, danas također pisac, Géza Antal. Upravo sam s Gézom zapravo otkrio recentnu srpsku i hrvatsku književnu scenu. Prije svega srpski postmodernizam, konkretno Danilo Kiš, Svetislav Basara, David Albahari, Mihajlo Pantić i Vladimir Pištalo odredili su naše prve pripovjedne pokušaje, dok s hrvatske strane mogu izdvojiti samo književne eksperimente Damira Miloša i privlačni koncept časopisa Quorum.

HR: Vaš odlazak u Zagreb na studij 1991. poklapa se s dramatičnim i krvavim raspadom države po šavovima koji su upravo prolazili i vašom osnovnom relacijom Subotica-Zagreb. Koliko ste usp-jeli održati veze sa Suboticom tih godina?

Da, od 1991. godine ja praktično živim s bratom u Zagrebu u trešnjevačkom stanu koji nam je majka »stvorila« svojim razvodom. Razvod mojih roditelja i raspad SFRJ spadali bi u najpozitivnije događaje u mom životu da su se kojim slučajem zadržali u racionalnim okvirima, naime u prvi mah i upravo u oba slučaja osjećao sam da me nosi val novostečene nezavisnosti, kratkotrajni, ali ipak nezaboravni dah oslobađanja od izvora frustracija. Stečenu distancu trebalo je ipak platiti nizom trauma. Srećom danas za sve to mogu reći jednostavno: prošlo je. Veze sa Suboticom u početku su bile od presudne važnosti za moj emotivni opstanak u stranom i doslovno zamračenom Zagrebu. Koliko je to moguće, devedesetih sudjelujem u aktivnostima subotičkih krugova koji su se bavili rock glazbom, filmom i književnošću. Posljednjih godina, međutim, neka nova prijateljstva – izdvojio bih tu Tomislava Žigmanova, Zoltána Danyija (iz Sente), Srđana V. Tešina (iz Kikinde) – održavaju moju (vrlo slabašnu) kreativnu prisutnost u Vojvodini.

HR: Hrvat Bunjevac u Zagrebu 1991.godine, kako je to izgledalo?

Gadno. O tome sam uspio propisati tek deset godina nakon svega u svojoj drugoj knjizi proze, u Ekskurziji. Osjećao sam se kao pripadnik srpske manjine koji u kriznoj situaciji ima čarobni zaštitni plašt, bio je to dakako moj hrvatski nacionalni identitet iz dokumenata. Tako zaštićenom, preostalo mi je samo dalje razvijati i svjedočiti višeznačnost i hibridnost vlastitog identiteta: njegovu mađarsku, srpsku, njemačku, tursku, američku stranu ili još gore: ateističku mističnost, ekstatičku spekulativnost, feminističku osjetljivost… Ali za mene to nije bilo pitanje provokacije, nego realizacije! Dakako, na zgražavanje svojih kolega s faksa čitao sam s uživanjem hrvatske pisce iz školske lektire: Ignjata Đurđevića, Matoša, Nazora, Ivaniševića, Viktora Vidu, Marinkovića – a da me nitko na to nije prisiljavao.

HR: Kakva je bila atmosfera na Filozofskom fakultetu tih godina? Vi ste, u  ustvari, na predavanja počeli ići u vrijeme uzbuna i ratne opasnosti?

Mi smo bili zloglasni crveni fakultet, a Hrvatski studiji, novoosnovani konkurentni fakultet za društvene znanosti i nezaposlene HDZ-ovske akademske kadrove, razvijao je nove ideološke zastave. Pod našim prozorima štektale su strojnice jer su se u blizini zgrade fakulteta nalazile zgrade sa stanovima časnika JNA. Ali atmosfera između profesora i studenata na našem fakultetu bila je – uz nekoliko izuzetaka – izvanredna. Ubrzo sam se osjećao kao među svojima. U biti sam najtraumatičnije susrete s hrvatskom malograđanštinom imao tek kada sam, nakon završetka studija, počeo tražiti posao u Zagrebu. 

HR: Jeste li  ušli u neke, za studente tipične, kreativne »kružooke« i radionice?

Pa, stvar koja je najviše imala odjeka bilo je pokretanje časopisa studenata filozofije s nazivom Čemu (po slavnom Nietzscheovom pitanju nihilizma: Wozu?). Intimniji krug, međutim, bio je onaj pravi književni. Stekao sam prijatelje s kojima sam intenzivno razmjenjivao čitateljska iskustva i prve književne uradke: Romana Simića, Tomislava Bogdana i, s druge strane, Tatjanu Gromaču.

HR: Može li se govoriti o nekom zajedničkom duhovnom učitelju, o nekom zajedničkom teorijskom modelu, odnosno književnoj poetici koja je spajala kreativne napore vaše generacije?

Mislim da je na kraju svatko pošao nekim svojim putem. Na početku sve nas je fascinirao svojom govorničkom vehement-nošću profesor antičke filozofije Branko Despot. On je ustvari i usmjerio prvih studijskih godina dobar dio nas prema Nietzscheu i Heideggeru. Međutim, Andrea Zlatar otkriva nam suvremenije filozofe kao što su Bahtin i Sloterdijk. Nažalost, djelovanje i djelo Vladimira Bitija na kroatističkoj katedri ja sam prepoznao tek na samom koncu studija, tako da sam propustio mogućnost temeljitijeg studija suvremenih teorijskih pravaca.

S druge strane, moja intimna duhovna baza formira se u trokutu južnije od Subotice, na relaciji Novi Kneževac (odakle je moja supruga Valentina Češnjevar, tada studentica klavira na Akademiji u Novom Sadu), Senta (jazz glazbenik Szilárd Mezei i spomenuti književnik Danyi) i Kanjiža (organizator Jazz festivala Zoltán Bicskei, inače izuzetan likovni umjetnik), a u središtu tog trokuta stoji Béla Hamvas koga devedesetih Sava Babić počinje intenzivno prevoditi na srpski. Godinama sam iščitavao Hamvasa, prvo u prijevodima, a onda u originalu, vremenom sam naišao na neke desničarske antimodernističke idejne postavke u njega koje su me udaljile od njegove misli. Njegova osobna intaktnost, etički magatartás (stav), ostaju, međutim, mojim najvišim uzorom.

HR: Kada ustvari nastupate kao književnik na hrvatskoj književnoj sceni i koji su vaši     poetički osl-onci tih godina?

Moje kratke priče, a kasnije književne prikaze objavljujem u periodici (Vijenac, pa Zarez, Quorum, Libra libera) i na Trećem programu Hrvatskog radija od sredine devedesetih godina. Idejni oslonci za moju prozu bili su vrlo proturječni: Hamvas i Basara s jedne strane, a s druge Feral Tribune i kasnije Zarez, koji su svojom koncepcijom imali veliku odgojno-obrazovnu ulogu na razvoj mojih stavova prema pisanju i djelovanju općenito. Ta mi je strana, s nekim novijim tekstovima profesora s Filozofskog (mislim na Bitija, Kravara, Deana Dudu), pružila vjeru u mogućnost formiranja takve lijeve (političke) kulture koja nema puno veze ni s rahmetli SFRJ, a bogami ni s današnjim SDP-om. Čisto poetički gledano ja i dalje pišem u duhu postmodernističke tekstualnosti, ali pokušavam dati svemu tome satiričku i etičku oštricu.

HR: Kako danas gledate na svoje dvije knjige proze: 7 mladih (1997.) i Ekskurziju (2000.)?

Zbirku priča 7 mladih smatram svakako važnijom, Ekskurzija je već pomalo esejistički elaborat i zaključak one kuhinje iz koje je ispalo onih prvih 7 priča. U 7 mladih,  radilo se o pokušaju književne artikulacije nesvodivosti identiteta na nacionalno, kao i o zatrovanoj mladosti i starmalosti. To je pisanje imalo smisla na hrvatskoj književnoj sceni, gdje je, razumljivo, zbog užasnog iskustva srpske agresije, zavladao plošni poslijeratni dokumentarizam.

HR: Ipak, upravo krajem devedesetih razvija se kontroverzni književni projekt Festival A Književnosti, poznatiji kao FAK. I vi postajete jedan od fakovaca!?

Da, čitao sam na FAK-u u Zagrebu, Osijeku, Novom Sadu i Beogradu, dakako kao »mlada nada«, a ne kao »zvijezda«. Mislim da sam publici bio prilično dosadan! O FAK-u danas ima smisla govoriti prije svega kao o interesnoj skupini, koja je, kao što je vrijeme pokazalo, uspjela u potpunosti proširiti i ovladati hrvatskim književnim tržištem. Među vodećim književnicima, kolumnistima, urednicima i književnim kritičarima nalazimo danas same bivše fakovce! S druge strane postojala je ta izuzetna društvena dimenzija, snažna demokratizacija javnog prostora – i to je ono gdje sam se ja našao, ja sam ustvari uživao u publici, a ne u druženju s piscima.

HR:  A onda, novi obrat, nema vas više među piscima, pozornost književne javnosti privlače vaši prijevodi s mađarskog, a sada nema više ni tog?

Tu je priču već teže ispričati jer je vrlo svježa. 1999. uspijevam upisati novi redoviti studij hungarologije i turkologije i napokon otkrivam meni toliko privlačnu zemlju mađarske suvremene književnosti i kulture. Studij hungarologije ovog ću ljeta nadam se upravo i završiti s diplomskim o Kertészovoj romanesknoj tetralogiji.

A ono što se ustvari dogodilo je da sam od usamljenog trešnjevačkog kreativca, postao obiteljski čovjek i operativac i to ne u Zagrebu, nego u Istri.

HR: Koji je stvarni povod vašoj selidbi?

Stvarni povod je izrazito intimne prirode, potreba za zajedničkim životom s Valentinom Češnjevar. Ona je dobila posao u glazbenoj školi u Kopru, a ja u Gradskoj knjižnici Umag. I eto nas na novoj granici! Na sreću nismo baš usam-ljeni, uz novi prijateljski krug i familiju Češnjevar, najbolje i najveselije društvo pravi nam naša, sada već trogodišnja kćer Nastasja!

U Umagu su me pak čekali vizionarski projekti  tadašnje ravnateljice Učilišta Nede Fanuko (koja je u nekoliko godina potpuno promijenila kulturni profil grada) i prijateljska susretljivost tadašnje voditeljice knjižnice, Nives Franić, s kojom sam radio na »europeizaciji« naše, u vrijeme kada sam ja tamo došao, 2002., poprilično »partizanske« knjižnice. Danas nas je četvero, s Tihanom Dežjot i Suzanom Zenzerović, te od 2005., nažalost, pod mojom voditeljskom palicom, radimo u jednoj, i u regionalnim okvirima vrlo uglednoj i suvremenoj knjižnici.

HR: To znači i da ste završili sa svojom književnom karijerom?

U neku ruku da. Sada planiram promijeniti ime i započeti s pisanjem sve iznova, hahaha! Dosta više tog Ušumovića iz devedesetih!

g