12.06.2015
Što očekujete od privatizacije?
Marina Kozbašić, radnica, Sonta
Prošli svi vlakovi
Privatizacija u ovoj državi predugo traje, pa mislim da je sva ova priča jedna obična maska za najveću pljačku zabilježenu na ovim prostorima. Ono što vrijedi, prodano je za vrlo velike novce, a tko god je bio na dužnosti koja mu je to omogućavala, vjerujem da je u takvu prodaju ugradio i sebe. S druge strane, velikom dijelu poduzeća u procesu prije privatizacije umjetno je umanjivana vrijednost, pa su im na namještenim tenderima i aukcijama vlasnici postajali ljudi sumnjive kvalitete i još sumnjivije prošlosti, ili, kako to novinari kažu, kontroverzni biznismeni. Oni bi u velikom dijelu slučajeva kupljeno poduzeće do kraja očerupali i prodali dalje ili odustajali od kupovine. Samo u Sonti imamo dovoljno slučajeva koji podupiru ovakvo razmišljanje. Od četiri vrlo solidna poduzeća, koja su upošljavala blizu 400 radnika, nakon privatizacije jedno je potpuno ugašeno, u preostala tri nema niti 100 uposlenih. Osjetila sam to i u svojoj obitelji, jer majka Katica, koja je vlasnik određenog broja dionica Mladog Borca, a s njom i ja, osjećamo se prevarenima. Dionice nismo uspjele prodati kad i nešto više od polovice vlasnika, jer je kupac bio zainteresiran samo za broj koji je njega zadovoljavao. Nitko nije intervenirao, mali dioničari se nisu snašli; nisu se uspjeli na brzinu organizirati, pa su nam, čini mi se, prošli svi vlakovi za prodaju dionica. Na burzi nitko nije zainteresiran za kupovinu, država našu muku poklanja Arapima, a s druge strane, niti ne pomišlja obeštetiti nas. Varaju nas i na sitno.
I. A.
Siniša Stričević, povjerenik Sindikata Nezavisnost u Radio Somboru, Sombor
Agonija
Tobožnja privatizacija u Srbiji zapravo ne postoji. Sustavno nije uređena, a s obzirom na to da je gospodarstvo, pogotovo u Vojvodini u općem kaosu, realno ne možemo očekivati ništa dobro ni ovoga puta. Gospodarstvo je potpuno urušeno i kako onda možemo očekivati, i od koga to, da će privatizirati (kupiti) medije, napose elektroničke, s dugogodišnjom tradicijom, a kojima je prioritet informativni program na više jezika?
Radio Sombor je već osmu godinu u agoniji nakon propale privatizacije. Aktualno stanje nikad nije bilo teže s obzirom na to da svega šestero preostalih u stalnom radnom odnosu (od dvadeset šestero koliko je bilo kada je prošla privatizacija poništena) već sedamnaesti mjesec ne primaju ni dinara na ime zarada, a zdravstvene knjižice nisu ovjerene od prosinca prošle godine. I tko će kupiti takav medij s više milijuna dinara u minusu, prvenstveno zbog neizmirenih obveza prema zaposlenima? Imali smo istina, u dva-tri navrata, ozbiljnije kupce, ali i to je već stvar prošlosti. Po sistemu – bio, vidio, hvala vam, čujemo se. Iako jedini regionalni radio na ovom prostoru, Radio Sombor je od starta neravnopravan u odnosu na ostale medije, koji su i dalje većinom javna poduzeća i kojima je tek najavljena famozna »privatizacija«. Zato zagovaram hitnu udruženost svih ugroženih elektroničkih medijskih kuća u Vojvodini, te konkretno zajedničko reagiranje naspram države, jer vremena više nemamo! Ono što nas u protivnom čeka jest tišina na radio valovima.
Z. V.
Nataša Kolar, novinarka Radio Šida, Šid
Ništa dobro
Kao i ostale javne medijske kuće u Srbiji, i medijsku kuću za koju radim, uskoro očekuje privatizacija. U Radio Šidu radim već 23 godine. Više od deset godina sam urednica informativnog programa. Slijedi nam privatizacija, po slovu zakona, ali se i pored toga iskreno nadam da će se nadležni dozvati pameti i neće ispoštovati ovaj, ne znam čiji, zahtjev da država izađe iz medija. Naravno da sam zabrinuta, jer dosadašnje privatizacije nisu donijele ništa dobro onima koji su, može li se to nazvati srećom, ostali zaposleni. Iako zakon govori da će ga novi vlasnici morati striktno poštovati, živimo u zemlji u kojoj se uvijek traži (i nađe) neka rupa u zakonu. Teško je povjerovati u to da će novi vlasnik zadržati djelatnost u narednih pet godina, kao i sve radnike na okupu. Naš Radio od samog osnutka, prije 45 godina, emitira program na jezicima dvije nacionalne manjine – slovačke i rusinske, a kupci će imati dodatnu obvezu da ga sačuvaju, što mislim da neće biti njihov interes. Naš veliki interes je kablovska televizija – izvor prihoda, odnosno osobnih dohodaka, koji su radnici sami stvorili. Kako god, nama to danas ne znači ništa, ali nažalost ni drugima, kao ni sama činjenica da smo se odricali svojih primanja kako bi nam bilo bolje. Mislim da, i ako dođe do privatizacije, neće donijeti ništa dobro što se potvrdilo u dosadašnjim privatizacijama medija. Nama u Radio Šidu, nažalost, ne preostaje ništa drugo nego da čekamo i nadamo se najboljem rješenju.
S. D.