Arhiv tekstova

Privatizacija u ovoj državi predugo traje, pa mislim da je sva ova priča jedna obična maska za najveću pljačku zabilježenu na ovim prostorima. Ono što vrijedi, prodano je za vrlo velike novce, a tko god je bio na dužnosti koja mu je to omogućavala, vjerujem da je u takvu prodaju ugradio i sebe. S druge strane, velikom dijelu poduzeća u procesu prije privatizacije umjetno je umanjivana vrijednost, pa su im na namještenim tenderima i aukcijama vlasnici postajali ljudi sumnjive kvalitete i još sumnjivije prošlosti, ili, kako to novinari kažu, kontroverzni biznismeni. Oni bi u velikom dijelu slučajeva kupljeno poduzeće do kraja očerupali i prodali dalje ili odustajali od kupovine. Samo u Sonti imamo dovoljno slučajeva koji podupiru ovakvo razmišljanje. Od četiri vrlo solidna poduzeća, koja su upošljavala blizu 400 radnika, nakon privatizacije jedno je potpuno ugašeno, u preostala tri nema niti 100 uposlenih. Osjetila sam to i u svojoj obitelji, jer majka Katica, koja je vlasnik određenog broja dionica Mladog Borca, a s njom i ja, osjećamo se prevarenima. Dionice nismo uspjele prodati kad i nešto više od polovice vlasnika, jer je kupac bio zainteresiran samo za broj koji je njega zadovoljavao. Nitko nije intervenirao, mali dioničari se nisu snašli; nisu se uspjeli na brzinu organizirati, pa su nam, čini mi se, prošli svi vlakovi za prodaju dionica. Na burzi nitko nije zainteresiran za kupovinu, država  našu muku poklanja Arapima, a s druge strane, niti ne pomišlja obeštetiti nas. Varaju nas i na sitno. 

I. A.