Arhiv tekstova

Serijal o problematici mita o multikulturalizmu i njegove »emancipatorske« retorike, te o izazovima i pitanjima identiteta i etniciteta, kao i o mogućnostima integrativne politike u Srbiji, a u vezi s ostvarivanjem manjinskih prava, uz pitanja o viđenjima samouprave nacionalnih manjina u oblasti kulturne autonomije, započinjemo razgovorom s vlč. Draganom Muharemom, profesorom na subotičkom Teološko-katehetskom institutu Ivan Antunović i urednikom katoličkog mjesečnika Zvonik.  

Na više tribina, ali i kroz pisanje pojedinih novinara, češće se tvrdilo kako je u Vojvodini, umjesto integrativnog multikulturalizma, na djelu multikulturalizam nacionalista, jer nacionalističke strukture vladaju svaka svojim »plemenom«, misli se tu i na rad nacionalnih vijeća. Ima li tu istine, je li to točno? Ili...

Ako i ima istine, valja se zapitati zašto je tomu tako. U analizi aktualne situacije valja nam uvijek polaziti ad fontes kako bismo stekli cjelovit uvid te izbjegli crno-bijeli nazor tematiziranju naznačene problematike. Ustav Republike Srbije u čl. 14. »jamči posebnu zaštitu nacionalnim manjinama radi ostvarivanja potpune ravnopravnosti i očuvanja njihova identiteta«. Međutim, slika stvarnosti je drukčija: države koje su nastale raspadanjem socijalističkih multietničkih federacija uglavnom su pokazale nespremnost slijediti proklamirane ciljeve u svojim ustavima, napose one koje su prošle kroz oružane sukobe kao što su Hrvatska, Srbija, BiH, Makedonija i neke azijske zemlje bivšeg SSSR-a.

Pokušaj Nacrta zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina iz 2002., imao je za cilj stvoriti koncept »nove manjinske politike« koji bi osigurao standarde integrativnog multikulturalizma. Ali, nažalost, to se nije nastavilo u onako radikalnoj formi kako je to započela Radna grupa tadašnje Savezne vlade, niti je politički establišment bio raspoložen prihvatiti pristup integrativnog multikulturalizma. Sve se svelo, uglavnom, na politiku trpeljivosti i miroljubivosti, ali ne i više od toga, što bi zahtijevao integrativni multikulturalizam. 

Takvom se pragmatičnom politikom pravac razvijanja manjinske politike reducirao tek na segregacijski multikulturalizam. Segregacijski multikulturalizam je takav vid multikulturalizma koji dalje održava etničku distancu, bez ostvarivanja veće integracije. To je multikulturalizam koji ne uspostavlja mostove i suradnju među etno-kulturnim grupama i koji se na kraju svodi na neku vrstu prešutnog sporazuma etničkih manjina i etničke većine o uzajamnom podnošenju, što je u osnovi tzv. politike tolerancije. Što se tiče etničkih manjina u sadašnjim uvjetima segregacijskog multikulturalizma, one pristaju na ovaj prešutni sporazum, jer on ipak predstavlja napredak u položaju i pravima nacionalnih manjina u odnosu na prethodno razdoblje.

Objašnjava li postojanje »paralelnih kultura« suštinu pitanja o kojem razgovaramo?

Sa strane etničke većine, koja i dalje smatra manjine remetilačkim faktorom, ovo je dobar model držanja manjina pod kontrolom čineći ih tako pasivnim i getoiziranim u njihovim kulturnim, geografskim i identitetskim lokalnim prostorima. I sada dolazimo na suštinu Vašeg pitanja; ovakvim pristupom se prenaglašavaju etno-kulturne razlike i stvaraju »paralelne kulture« getoiziranih manjina u usko definiranim prostorima samodovoljnosti i samoizolacije. A tamo gdje se »integracija« zasniva na segregacijskom multikulturalizmu nužno dolazi do dodatnog etnificiranja. Tako je aktualna situacija nacionalnih manjina, barem fenomenološki, izvana, produkt promašenih šansi onih koji i dalje osjećaju ugrozu od Drugog i Drugačijeg. Integracija manjina, po mom mišljenju, nije moguća u uvjetima segregacijskog multikulturalizma, a kao posljedica toga olako će se sa strane većinskog stanovništva drugima licemjerno prišivati etiketa nacionalističkog i fašistoidnog. 

Tu se nameće i pitanje – što bi značio multikulturalizam bez te odrednice »nacionalist«, jer tada taj pojam postaje besmislen, bez sadržaja različitih nacionalnih identiteta?

Iz iskustva tvrdim da bi to značilo alijenaciju koja vodi u bezlični kulturalni sinkretizam, te nacionalni agnosticizam. Zahtjev za apstrahiranjem od nacionalnog identiteta može tražiti samo ona većina kojoj je sadržaj dominantne oznake nacionalnog identiteta u sukobu sa sadržajem određene oznake identiteta manjine, u našem slučaju nacionalne. Ukoliko odreknemo pridjev ‘nacionalni’, jer ga smatramo točkom prijepora, pitam se koja bi to onda bila druga ishodišna točka, platforma, na kojoj bi počivao dijalog? Možda »građanska«? Time bismo lako dokinuli prijepore – svi smo građani iste države pa je, prema tome, izlišno tupljenje o manjinama i većinama. Ali u ovome vidim jednu drugu opasnost i zbog toga sam suzdržan spram ovog prijedloga. Diskursi građanskoga sukobili bi se s primordijalno definiranim nacionalnim identitetom. Primjetno je da se raspadom Jugoslavije stvorio oblik građanskog identiteta koji zamjenjuje etnički identitet. »Bijeg« iz manjinskog statusa i demografska funkcija, djeca iz nacionalno mješovitih brakova jugoslavenstva nestali su raspadom Jugoslavije i istodobnim nestankom poistovjećivanja s jugoslavenstvom. Tako je građanska identifikacija ekvivalent jugoslavenstva time što ljudima otvara mogućnost odmicanja od uske etničke identifikacije. Ovako se ispunjava funkcija bijega iz manjinskog statusa na isti način na koji ju je ispunjavalo jugoslavensko opredjeljenje. Putem građanskog opredjeljenja pripadnici manjina smanjuju pritisak na sebe. Štoviše, mogli bismo reći da građanski identitet može svoju ulogu obavljati s manje zapreka nego jugoslavenstvo. Slično zaziranje od nacionalne identifikacije rodio je i drugim ekvivalentom, a to je fenomen »samobunjevaca«. Sve bih ovo, dakle, sveo pod maloprije spomenuti termin nacionalni agnosticizam. No, da ne širim temu previše, skeptičan sam po pitanju apstrahiranja od bitnih identitetskih silnica zarad »mira u kući«, te inzistiranju na nacionalnom agnosticizmu koji vodi u hipokriziju. Još me manje zadovoljava lažno pomirljivi mačoizam lupanja po ramenu s konstatacijom »ma ko nas, bre, zavadi?!«

Iznošene su i tvrdnje da je u Srbiji izgrađen jedan feudalni sustav na etničkoj osnovi i da političke elite, i manjinske i većinske, podržavaju takav koncept, a to podrazumijeva praksu da se jedni drugima ne trebaju miješati u poslove. Je li to tako? 

Segregacijski multikulturalizam, o kojem sam maloprije govorio, rezultira upravo stvaranjem takvih »feuda« tj. odnosa nadređeni – podčinjeni. U takvoj konstelaciji moći između većine i manjine te manjine i druge manjine, sve se svodi na to »tko će koga«. Filozof Charles Taylor govori o fragmentaciji zbog koje ljudi više nisu u mogućnosti »oblikovati svrhu i slijediti je«. Fragmentacija se pojavljuje onda kada ljudi sebe sve više počinju doživljavati atomistički. Drukčije rečeno, njihovi građanski odnosi, prava i obveze prema drugim građanima slabe. Moguće da osjećaju neku navezanost glede zajedničkih projekata, međutim ta se navezanost u ovom slučaju pokazuje prije kao grupiranje na pojedinačnoj, nego na društvenoj razini. Međutim, otvaranje prema razlici ključni je čimbenik uvažavanja i priznavanja identiteta. Zato ovdje vidim ulogu nacionalnih vijeća kao generatora interaktivnoga djelovanja ad extra, te kohezijske sile usmjerene prema cjelini. 

Ako ovaj model ustrojstva nacionalnih vijeća prema nekim tvrdnjama ne valja, kako bi se onda nacionalne manjine trebale organizirati? Ili je prema Vašem mišljenju ovakvo organiziranje nacionalnih vijeća dobro? Ako jest zbog čega? 

Ustavne odredbe europskih država upućuju na to da nema jedinstvenog modela ostvarivanja prava nacionalnih manjina. Ipak se u tom smislu europske države mogu razvrstati u tri skupine. U prvoj su skupini države koje zastupaju ustavni princip jedinstvene nacije i ne priznaju svojim građanima nikakvo drugo etničko porijeklo, osim pripadanja jedinstvenoj naciji, primjerice Francuska. U drugoj skupini su države koje svoje etničke zajednice ne dijele na većinske i manjinske, te i one stoga nemaju kategoriju nacionalnih manjina, a identitete njihovih pripadnika štite na taj način što jednake građane dijeli na jezike kojima se oni služe, primjerice Švicarska. Treću skupinu država čine one koje poznaju pojam većinskog naroda i nacionalne manjine. Ova skupina država ima razrađene odredbe o pravima nacionalnih manjina, napose o zaštiti njihova nacionalnog, kulturnog, vjerskog i jezičnog identiteta, uz vrlo različit raspon pojedinih prava. Zakonodavstva europskih država pokazuju da mali broj njih ima ustavne i zakonske odredbe koje propisuju razmjernu zastupljenost pripadnika manjina u tijelima vlasti i javnim službama. U svakom slučaju, političko predstavljanje nacionalnih manjina doprinos je većem sudjelovanju pripadnika nacionalnih manjina u odlučivanju najvišega predstavničkog tijela zemlje, te je pozitivna diskriminacija kod prava nacionalnih manjina dopustiva. Trenutačna uloga nacionalnih vijeća uvjetovana je odnosom većinskog naroda prema manjinama. U kontekstu segregacijskog multikulturalizma čini se da je njihov rad poprilično opstruiran. Tako svaka poštena kritika rada nacionalnih vijeća mora ovu situaciju uzeti kao polaznu točku. Pučki rečeno: ako uđeš u pogrešan vlak, sve stanice su onda pogrešne. Početna impostacija same stvari zahtijeva, dakle, potpunu preinaku.

Trebaju li postojati autonomije nacionalnih vijeća u oblastima rada koja su im povjerena na skrb – informiranju, obrazovanju, kulturi, u oblasti službene uporabe materinskog jezika?

Naravno da trebaju, ali autonomiju razumijevam po načelu supsidijarnosti; viša instanca, država, se ne treba uplitati u kompetencije niže instance, nacionalno vijeće. Valja se zalagati za jasno razgraničenje kompetencija ukoliko govorimo o pluralnom društvu. U protivnom, i dalje ćemo nailaziti na slučajeve da najviše predstavničko tijelo jedne zemlje »piše« udžbenike za pripadnike jedne određene grupe. 

Je li važno postojanje identitetskih blokova, kolektiviteta poput nacionalnih i vjerskih? 

Ne zastupam mišljenje o monolitnosti identiteta, jer predstavlja još jednu vrstu redukcionizma koji poprima oblike pretpostavljanja da bilo koja osoba prije svega pripada samo jednom kolektivu. Nasuprot tome, znamo da osoba po rođenju, vezama i udruženjima pripada različitim skupinama. Mi možemo odlučiti je li nam određena skupina kojoj pripadamo važna ili pak nije. Analizirajući situaciju naziremo u nas tzv. pluralni monokulturalizam, kako rekoste – blokove, ali bez međusobne interakcije. Maksimizacija razlika, radi samih razlika, pokazatelj je destrukcije identiteta s obzirom na to da je krajnji ishod takvog postupka ne otvaranje i priznavanje identiteta, nego radikalno zatvaranje u geta.

Zbog čega i je li takvo što suprotno pojmu građanskog? Postaje li pojam multikulturalizam besmislen bez sadržaja različitih nacionalnih identiteta?

Ukazao sam na činjenicu da je građansko opredjeljenje dio ideološkog kompleksa. Donosim ovdje zanimljiva istraživanja: što je osoba više »lijevo« i manje ponosna zato što je Hrvat, veća je vjerojatnost da će izražavati građanski identitet. Istovremeno, religioznost povećava izglede za izražavanje etničkog identiteta. Svaki korak prema ateizmu dvostruko povećava izglede za primarno građansko opredjeljenje; religiozne osobe izjašnjavaju se za primarno građanski identitet u 24 posto slučajeva, nereligiozni u 41,3 posto i ateisti u 77,5 posto, navodi Duško Sekulić u izvornom znanstvenom članku Građanski i etnički identitet – Politička misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140–166. 

Ako je sada na djelu tek koegzistencija identitetskih različitosti, zaslužuje li multikulturalizam emancipatorski oreol?

Indijski sociolog Bhikhu Parekh u svom djelu Rethinking Multiculturalism (Promišljanje multikulturalizma) upozorava da valja izbjeći Scilu arogantnoga liberalnog univerzalizma – ukidanje razlika koja vodi u bezlični sinkretizam i Haribdu neliberalnoga kulturnog fragmentizma – maksimizaciju razlika koja vodi k ekskluzivizmu. Između te dvije krajnosti stremi naše razmišljanje. Pluralitet društva je factum – činjenica, međutim, interaktivnost je finiš – cilj. Prema tome, multikulturalizam je datost koju možemo: a) negirati, b) ignorirati ili c) prihvatiti ozbiljno te prerasti iz multikulturalnog u suvremeno interkulturalno društvo. A to naravno zahtijeva angažiranost svih društvenih struktura i pojedinaca. 

Što bi za Vas u praksi manjinskih političkih, medijskih, intelektualnih, umjetničkih i amaterskih scena, ali tako i onih većinskog naroda, značilo interakciju?

Praktično i pojmovno odbaciti statičnost. Već sam izraz inter (lat. među), upućuje na dinamiku i suodnošenje dok izrazi multus - plures (lat. mnogi, mnogo/više, više njih), impliciraju tek istovremeno postojanje više elemenata. Ovdje se postavlja pitanje jesmo li mi uopće sposobni uhvatiti se u koštac s realnim Drugim? Možda je rješenje u tome da Drugoga ne promatramo samo kao razliku koju treba priznati, nego i kao onoga koji je sličan nama, koji ima mnogo toga zajedničkog s nama. Antropologija govori o tome da čovjek sebe shvaća samo u odnosu prema Drugomu (čovjeku). Bez Drugog ostao bi neshvaćen i neizgrađen. Razlike tako postaju šansa za izgradnju, a ne kamen spoticanja. (Ko)relacije su nam stoga potrebne; lat. relatio znači odnos i zahtjev za napuštanjem težnji k sebeapsolutizaciji (lat. apsolutio – odrješitost). Interaktivnost ne znači, dakako, prostituiranje svojih vlastitosti nego ozbiljno prihvaćanje istih u obzir te ujedno spremnost otvaranja i obogaćivanja onim što je realno drugo i drugačije. 

Ako govorimo o integrativnom multikulturalizmu, je li on moguć bez poticaja od strane većinskog naroda? Ima li prema Vašem mišljenju većinski narod u Srbiji političke i intelektualne volje za takav poticaj?

Čini mi se da drugoga puta nemamo ukoliko nam je želja imati bolje i sretnije društvo. Istina, većinski narod može živjeti kao da nikog drugog osim njih nema. Ali plašim se da time gube više nego što mogu zamisliti. Ne prvenstveno zbog toga što bi ostali uskraćeni za neki vid doprinosa određene manjine, nego više zbog toga što ovakvim nehajem većinski narod gubi na svijesti da su i oni za nekoga, samo, manjina u nekom širem kontekstu, europskom, svjetskom… A to je pogubno, jer ovim državna granica postaje i mentalna granica monolitnog naroda zatvorenog u svoju samozadovoljnost kojem još samo mitovi mogu pružiti utjehu da nešto znače na svjetskoj pozornici.