Arhiv tekstova

Iako je sv. Antun po rođenju Portugalac, rođen u Lisabonu oko 1195. godine, ipak je općenito poznat kao Padovanac.

Njegov grob u veličanstvenoj bazilici, zvanoj »Il Santo«, i danas je cilj neprestanih hodočašća. Štovanje sv. Antuna u Katoličkoj je crkvi tako rašireno i općenito da predstavlja pravi religiozni fenomen. 

GLASOVITI PROPOVJEDNIK: Sv. Antun potječe iz plemenite lisabonske obitelji, a na krštenju je dobio ime Ferdinand. Kad mu je bilo 20 godina, stupio je u red regularnih kanonika sv. Augustina i to u samostanu sv. Vinka kod Lisabona. Tu je ostao dvije godine, a zatim prešao u samostan sv. Križa u Coimbru, koji je tada bio najčasnije kulturno središte Portugala. Ondje se dao na proučavanje Svetog pisma i Svetih Otaca, osobito sv. Augustina, što će za budućeg velikog propovjednika i učitelja biti od najveće važnosti. On se za službu naviještanja temeljito pripremio, za svećenika je vjerojatno 1219. godine bio zaređen. Već sljedeće godine, kada je kroz Coimbru prolazila povorka s relikvijama prvih mučenika novoosnovanog franjevačkog reda, mladog je Ferdinanda obuzela živa želja za mučeništvom, da i on svoju vjeru posvjedoči. Stoga zamoli za dopuštenje da smije stupiti u franjevce, što mu bi odobreno. Stupivši u novi red, promijenio je ime i prozvao se Antunom. Iste je te 1220. godine kao misionar otputovao u Maroko. Želio je biti mučenik, no Bog je s njim imao druge planove. Na Duhove 1221. godine sv. Antun je u Asizu sudjelovao na glasovitoj franjevačkoj skupštini zvanoj »Na hasurama«. Ondje se susreo i sa sv. Franjom. Čini se kako osnivač franjevačkog reda nije u Antunu otkrio velik talent koji se u njemu krio. Ne dobivši od kapitula nikakvo zaduženje, svetac je zamolio fra Gracijana, provincijala pokrajine Emilije, da smije poći u njegovu provinciju. Ondje je jedno vrijeme u molitvi i pokori boravio na osamljenom mjestu Montepaolo kod Forlija, te se na taj način spremao na svoj veliki propovjednički apostolat. Dotada posve nepoznat i svojim fratrima, Antun je zablistao kad je nenadano morao održati propovijed u Forliju kod jednog svećeničkog ređenja. Tada je otkriveno njegovo veliko teološko znanje, osobito poznavanje Svetog pisma, i njegova velika rječitost, koja će ga učiniti jednim od najvećih crkvenih propovjednika svih vremena.

Odmah mu je bila povjerena propovjednička služba i on poče svoj propovjednički križarski pohod, koji će biti vremenski kratak, ali će u Božjem narodu ostaviti ipak neizbrisive tragove. Poput Isusa obilazio je gradove, utvrđena naselja, sela i ravnice sijući svima sjeme života. 

KREPOSTI SV. ANTUNA: Kao propovjednik borio se protiv tadašnjih nauka katara, patarena i albigenza, protiv zlih običaja, a nastojao je pomiriti zavađene stranke te obnoviti vjerski i ćudoredni život kršćana. Postavljao je temelje franjevačkoj teološkoj školi koja će kasnije dati velikih učitelja, od kojih su najveći sv. Bonaventura, te Ivan Duns Skot. 

Dok se Antun nalazio u službi kustoda u Limogesu, za što je najvjerojatnije bio izabran na kapitulu u Arlesu 1226. godine i jednom propovijedao o križu, ukazao mu se sv. Franjo obdaren Kristovim ranama. Bilo je to malo pred smrt velikoga sveca, jer je upravo te godine 4. listopada umro sveti Franjo. 

Svečeva je metoda propovijedanja bila: najprije bi naveo koji tekst iz Svetoga pisma, načinio uvod oslanjajući se opet na jedan biblijski tekst, te zatim razvio temu o kojoj je želio govoriti. Od kreposti sv. Antun osobito naglašava: vjeru, ljubav prema Bogu, samilost prema siromasima i potrebnima, duh molitve, poniznost, samozataju, a obara se na sve poroke svoga vremena kao što su: oholost, škrtost, bludnost, lihvu.

U Padovi je 1231. napisao svoju drugu veliku zbirku propovijedi Sermones in solemnitatibus Sanctorum (Govori za blagdane svetaca). 

Uz to je napisao i šest govora za svetkovine Majke Božje, u kojima je sadržana njegova mariologija. 

Dvadesetak dana pred smrt povukao se u samoću Camposampiero, dvadesetak kilometara daleko od Padove. Ondje se pogoršala njegova vodena bolest od koje bolovaše neko vrijeme. Htio je da ga prenesu u Padovu, ali je umro na putu u samostanu dell’Arcella. Prije smrti, u viđenju ugledao je svoga Gospodina, a izdahnuo je u petak 13. lipnja predvečer pjevajući himan O gloriosa Domina.